Argumenti protiv podjele Hrvatske na dvije statističke regije

Ni nakon dva tjedna od objave odluke o podjeli Hrvatske na dvije statističke regije ne stišavaju se reakcije na tu odluku. Prigovori i otpor uglavnom dolaze od strane oporbenih političara na državnoj i lokalnoj odnosno regionalnoj razini. Gotovo svaki dan u medijima svake vrste iznose se kontra argumenti, što je dobro za razvoj demokracije i analiziranje javnih odluka.

Cijelu gungulu oko toga pozorno pratim iz jednostavnog razloga jer se lokalnom samoupravom, a posebno regionalizmom, regionalnom (kohezijskom) politikom i regionalizacijom profesionalno bavim već popriličan broj godina. O tome sam do sad objavio nekoliko stotina stranica recenziranih znanstvenih radova. Dio u knjizi Regionalizam i regionalna samouprava (Zagreb, Društveno veleučilište, 2007.), a dio i u zbornicima radova i znanstveno-stručnim časopisima u zemlji i inozemstvu. Doktorirao sam s temom Utjecaj institucionalnog okvira za regionalnu politiku na regionalnu samoupravu. Mogu zaključiti da kad se o nekoj temi nešto zna, vrlo je lako vidjeti koliko su mnogi političari i novinari površni, neobjektivni i vrlo često zlonamjerni. Kao da ne možemo prihvatiti da smo kao narod u stanju ponekad donijeti odluku koja je dobra za ovu zemlju.

O tome što mislim podjeli na dvije statističke regije već sam pisao na ovom blogu i to neposredno nakon što je odluka objavljena. U nastavku ću nastojati sažeti glavne argumente protiv podjele na dvije statističke regije koji su do sada izneseni i pokušati odgovoriti na njih.

Odluka o dvije statističke regije je pravno neodrživa zato jer Zakon o regionalnom razvoju (ZRR) i Strategija regionalnog razvoja (SRR) spominju tri statističke regije. To jednostavno nije točno. ZRR doduše spominje statističke regije, ali nigdje ne spominje njihov broj, već se oslanja na odluku o podjeli zemlje na statističke jedinice (tzv. Nacionalna klasifikacija prostornih jedinica za statistiku). Dakle, ZRR ostavlja mogućnost da se ta klasifikacija promijeni, a da zbog toga nije potrebno mijenjati ZRR. S druge strane SRR nije pravni nego policy dokument koji se donosi na temelju ZRR, pa je podložan promjeni i reviziji. Dakle, u odluci o podjeli na dvije statističke regije nema ništa nezakonito niti pravno neodrživo, iako se, naravno, može analizirati njezina opravdanost.

Hrvatsku treba podijeliti na više statističkih regija i onda formirati domaći fond iz kojeg će se financirati slabije razvijeni. To pokazuje da i kritičari odluke o podjeli na dvije statističke regije priznaju kako u svim dijelovima Hrvatske ima nerazvijenih područja, ali se zalažu da je razvoj tih područja bolje financirati iz domaćeg proračuna, a sredstva EU iz toga izostaviti odnosno znatno umanjiti. Temeljni problem kod ovog argumenta je pitanje zašto bi se iz domaćih sredstava financirala nerazvijena područja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Lici i Gorskom kotaru (u slučaju podjele na više statističkih regija) te tako dodatno zaduživale buduće generacije kad je za ogroman broj projekata u tim dijelovima moguće dobiti bespovratna sredstva iz fondova EU sa vrlo niskom stopom domaćeg sufinanciranja? Na to pitanje nije ponuđen racionalan odgovor.

Zalaganje za veći broj statističkih regija pokazuje i izvijesno nerazumijevanje razlike između statističkih i političkih/samoupravnih regija. Hrvatsku treba umjesto na dvadeset županija podijeliti na pet političkih regija (4 + Zagreb), ali onda te regije treba grupirati u što manji broj statističkih regija kako bi cijela zemlja što duže mogla koristiti fondove EU najvećim mogućim intenzitetom. Pitanje političke i statističke regionalizacije treba tretirati odvojeno zato jer se tim podjelama nastoje postići različiti ciljevi. Trpanjem svega u isti koš gube se iz vida temeljni ciljevi te dvije podjele.

Zagreb treba izdvojiti kao samostalnu jedinicu jer je previše razvijen. Prema posljednjem popisu stanovništva Zagreb ima 792 875 stanovnika i formalno ne udovoljava kriterijima za samostalnu statističku regiju. No, iako bi se zbog propisa EU o statističkoj podjeli on ipak mogao tretirati kao samostalna jedinica jer je istovremeno i politička/samoupravna jedinica, to nije uputno napraviti, jer kao što sam napisao u prethodnom tekstu na ovom blogu i u Zagrebu ima veliki broj projekata od nacionalne važnosti koji su podobni za financiranje iz fondova EU. Nedavni problemi s odlagalištem otpada Jakuševac samo su jedan od primjera koji to potvrđuje. Ako postoji mogućnost, zašto je ne iskoristiti?

Sjeverozapadna Hrvatska je razvijena i ne trebaju joj sredstva iz fondova EU. Razvijen je Zagreb, iako i njemu ima jako puno projekata od nacionalne važnosti (npr. sveučilišni kampus) koji su podobni za financiranje iz fondova EU. No, uz Zagreb u sjeverozapadnu Hrvatsku ulazile su i druge županije. U njima ima prilično veliki broj tzv. džepova nerazvijenosti kojima bi itekako dobro došli projekti koji bi pomogli boljem životu građana. Podjelom na više statističkih jedinica bili bi zakinuti građani Zagrebačke županije koji nisu dio Zagreba, tj. građani Velike Gorice, Vrbovca, ali i Varaždina, Krapine, Zaboka, Zagorja, Međimurja te brojnih drugih većih ili manjih mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koji su po stupnju razvoja na istoj razini kao i mjesta u Slavoniji i Baranji odnosno dalmatinskoj Zagori, Lici i Gorskom Kotaru.

Onemogućava se razvoj Slavonije i Baranje. Slavonija i Baranja i dalje ostaju u istoj kategoriji u kojoj su bile i do sada, tj. imaju pristup sredstvima iz fondova EU po najpovoljnijim uvjetima. Statistički pokazatelji će im doduše biti nešto viši, ali i dalje daleko ispod prosjeka EU što će omogućiti kandidiranje i provedbu projekata po najpovoljnijim uvjetima i to najmanje do 2027. Ako se uzmu u obzir pravila EU o izlasku iz sustava potpore, vjerojatno i dulje. Stopa sufinanciranja će se smanjiti samo pod uvjetom da Kontinentalna Hrvatska bude razvijenija od prosjeka EU. Kad bi se to zaista i dogodilo, Hrvatska bi bila visoko uspješna i razvijena zemlja koja je u stanju sama financirati svoj razvoj uz znatno manju pomoć EU. Slavonija i Baranja svrstala bi se uz bok bogatim francuskim, nizozemskim, njemačkim i sjevernotalijanskim regijama. Zar bi to bilo loše?

Sredstva će otići u Zagreb jer ima veću mogućnost za tzv. pred-financiranje projekata. Iako podjela na dvije regije otvara mogućnost da Zagreb i drugi dijelovi sjeverozapadne Hrvatske koriste sredstva EU po najpovoljnijim uvjetima, bojazni da će ti dijelovi povući sva sredstva jednostavno nema mjesta. Sredstava na raspolaganju ima i više nego dovoljno za financiranje mnogobrojnih projekata u svim dijelovima Hrvatske. Ilustracije radi, Hrvatska je od 2007. do 2012. u okviru IPA programa imala na raspolaganju oko 150 milijuna eura godišnje, dok će samo u pola godine članstva u EU u 2013. na raspolaganju za projekte imati tri puta više sredstava (skoro 500 milijuna eura). U narednim godinama na raspolaganju će joj biti oko milijardu eura godišnje za projekte razvoja! Dakle, u jednoj godini članstva u EU na raspolaganju za projekte će biti više nego u svih šest godina korištenja IPA programa. Realan problem neće biti nedostatak sredstava, već nemogućnost trošenja sredstava koja su na raspolaganju zbog nepostojanja dovoljnog broja projekata. To što Zagreb ili neki drugi grad ima veću mogućnost pred-financiranja ne umanjuje mogućnost drugih da apliciraju na sredstva iz jednostavnog razloga jer raspoloživih sredstava ima više nego dovoljno za svaki dio zemlje.

Teško će biti dogovoriti projekte razvoja zbog velikog broja županija. To je djelomično točno, s time da i tu treba istaknuti dvije stvari. Prvo, nisam siguran ni koliko je bivša podjela na tri statističke regije osiguravala identitetsku povezanost prijašnjih regija koja bi osiguravala lakši dogovor. Panonska regija protezala se od Slovenije na zapadu do Srbije na istoku, a Jadranska od Italije do Crne Gore. Ali, tu se dolazi do drugog, vrlo važnijeg pitanja, a to je racionalnost sadašnje teritorijalne podjele. Umjesto napadanja odluke o podjeli na dvije statističke regije zato jer se dvadeset župana neće moći međusobno dogovoriti o podjeli političkog plijena, valja se zapitati treba li Hrvatskoj uopće toliki broj općina, gradova i županija? Podjelu na dvije statističke regije treba iskorisiti kao početak racionalne i argumentirane stručne i javne rasprave o teritorijanoj podjeli zemlje koja neće biti prepreka već poticaj razvoju.

Nisu konzultirane županije. Ovo je validan argument ako se na umu ima poželjna demokratska procedura. No, i tu su bitne dvije stvari. Prvo, nisam siguran koliko je kod prijašnje odluke o podjeli na tri regije traženo mišljenje županija i javnosti. Iako to ne smije biti opravdanje, treba ga spomenuti. Drugo, i puno važnije, radilo se djelomično u tajnosti jer je prvo trebalo dogovoriti odluku i postići suglasnost s Briselom i to na temelju zapisnika o pregovorima u poglavlju 22 u kojem je stajalo da je podjela na tri statističke regije provizorna. Ministarstvo regionalnog razvoja je odradilo prilično dobar posao i na tome im treba čestitati.

Na kraju, izgleda da se zaboravilo da je prijašnja podjela na tri regije bila rezultat čiste političke odluke koja je trebala spriječiti da Slavonija i Baranja bude stavljena u jednu statističku regiju ne bi li se tako smanjila mogućnost identitetske identifikacije. Ne smije se zaboraviti da je neposredno prije te podjele došlo do vrlo neugodnog sukoba unutar HDZ-a koji je rezultirao osnivanjem prvo udruge, a onda stranke HDSSB pod vodstvom Branimira Glavaša. Stavljanjem Slavonije i Baranje u jednu statističku regiju, u to bi vrijeme bilo ravno političkom samoubojstvu za HDZ. O interesima Hrvatske oni koji su tu odluku donosili tada nisu razmišljali.

Dakle, dok su grubi politički razlozi kumovali odluci o podjeli na tri statističke regije, ovaj put mi se čini da su ipak prevladali pragmatični, stručni i državnički argumenti. Jedino što u javnost uglavnom mogu dospjeti samo oni koji se s odlukom ne slažu. Drugima su vrata čvrsto zatvorena.

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Lokalna samouprava, Regionalna politika i označen sa , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s