Skandaloznije od ćirilice

Povod ovom tekstu je činjenica da čak 23 državne institucije imaju svoje područne jedinice u Vukovaru. Na njima bi uskoro trebali osvanuti nazivi na ćirilici i srpskom jeziku, pa bi tako od sad netko mogao otići u Kancelariju državne uprave u Vukovaru ili kancelariju Ministarstva finansija kako bi predao godišnju poreznu prijavu. Formalno-pravno nema tu ništa sporno. Ustavni zakon je jasan i ako želimo biti pravna država moramo ga provesti. O neželjenim posljedicama, političkim tenzijama i destruiranju svega što je i ako je do sad postignuto između Srba i Hrvata u Vukovaru, trebalo je razmišljati daleko prije. Za taj zakon i sve reperkusije njegove provedbe znalo se puno prije nego je došlo vrijeme njegove provedbe. Nazivi gradskih ulica, trgova i gradskih upravnih odjela i službi u Vukovaru, te drugih organizacija pod kontrolom lokalne vlasti na punu primjenu dvojezičnosti moraju pričekati provedbu statuta Grada Vukovara, koji je u tom smislu izmijenjen još 2009., ali odredbe o dvojezičnosti očito još uvijek nisu primijenjene.

Ipak o ćirilici

vu-cirilicaNemoguće je nastaviti pisati tekst bez osvrta na silne turbulencije koje se događaju povodom uvođenja ćirilice u Vukovar. Treba shvatiti sve one koji su proživjeli ratne strahote Vukovara, koji su ostali bez svojih najmilijih i koji su u ratnom vihoru izgubili ono što su mukotrpno godinama stvarali. Problem natpisa na ćirilici vjerojatno drukčije izgleda kad se  tome razmišlja šetajući Gundulićevom ulicom u Zagrebu, ili degustirajući tartufe u nekom istarskom restoranu, ali onome tko ćirilični natpis svaki dan gleda u Plitvičkoj ulici u Borovu naselju dok se vraća iz vukovarske kancelarije Zavoda za zapošljavanje, to sigurno može proizvesti gorak okus u ustima i oživjeti sve ono kroz što su on ili njegovi bližnji prošli u strahotama ratnih vukovarskih godina.

Istinski suživot i tolerancija ne mogu se proizvesti nametanjem i inzistiranjem na političkoj korektnosti, a još manje slovom ustavnog zakona, već sustavnim i mukotrpnim radom mnogobrojnih aktera na terenu, obrazovanjem, prihvaćanjem istine i opraštanjem. Građani Vukovara za to moraju biti spremni, moraju voljno prihvatiti i legitimirati takvu odluku, a odgovornost središnje države je da uloži neizmjeran napor da im u tome pomogne. No, ne argumentom sile, već silom argumenta o važnosti pomirenja, praštanja, suživota i uvažavanja drugoga i drugačijega. Uvođenje dvojezičnosti u bilo koje mjesto prije svega je odluka građana tog mjesta, a ne nametanja rješenja iz političkih salona udaljenog glavnog grada iz kojeg ionako sve izgleda puno drukčije. Ako civilizirani Švicarci na referendumu mogu odlučivati hoće li dozovoliti gradnju minareta, onda i Vukovarci moraju moći odlučivati jesu li u ovom trenutku spremni za dvojezičnost. Sve suprotno od toga na dugi rok neće donijeti ništa dobroga. Ni za jednu stranu.

Supsidijarnost i centralizam

No, vratimo se činjenici da u Vukovaru egzistiraju područne jedinice čak 23 državne institucije. Pri tome, treba biti svjestan kako Vukovar u tome nije nikakav specifikum u odnosu na druge gradove i općine. Takva je situacija u cijeloj Hrvatskoj. Cijela zemlja je naprosto premrežena raznoraznim teritorijalno dislociranim ispostavama središnjih upravnih organa. Organi lokalne samouprave, neposredno izabrani od strane građana, koji bi prema odredbi čl. 3/1 Europske povelje o lokalnoj samoupravi (EPLS) trebali imati pravo i mogućnost da uređuju i upravljaju, uz vlastitu odgovornost i u interesu lokalnog pučanstva, bitnim dijelom javnih poslova, zapravo nemaju nikakve ovlasti nad brojnim ispostavama središnjih organa ni nad njihovim radom. Te su ispostave pod potpunom kontrolom njihovih centrala lociranih izvan Vukovara. Hrvatskom se zapravo upravlja iz centara političke moći na čiji rad građani na koje se odnose mnoge odluke nemaju nikakvog realnog utjecaja.

To je puno skandaloznije od činjenice da bi nazivi tih institucija u Vukovaru trebali biti napisani ćirilicom. Snažni centralizam pokazuje da očigledno još uvijek nismo spremni organizirati državu sukladno koncepciji političke decentralizacije i javne poslove između različitih razina vlasti podijeliti respektirajući načelo supsidijarnosti. A načelo supsidijarnosti jedno je od temeljnih načela za određivanje lokanih poslova koje traži da se javni poslovi obavljaju na onoj razini vlasti koja je najbliža građanima i koja je istovremeno prikladna, tj. kapacitirana za njihovo obavljanje. Lokalna samouprava postoji zato da omogući participaciju građana u odlučivanju o javnim poslovima. Da građani i od njih neposredno birani predstavnici uređuju i upravljaju bitnim dijelom javnih poslova kako to stipulira spomenuta EPLS, a ne njihovim ostacima.

Koristi političke decentralizacije

Suvremena lokalna samouprava u razvijenim europskim demokracijama temelji se na tzv. koncepciji političke decentralizacije. Radi se o koncepciji koja zagovara da su lokalne jedinice politička protuteža centralnoj državi. Njezina primjena trebala bi proizvesti brojne pozitivne posljedice. Među njima su lokalizacija političkog konflika i smanjenje međunacionalnih tenzija. A upravo je to ono što je zakazalo na primjeru uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru. Umjesto da se o pitanju dvojezičnosti u Vukovaru, ali i u svakoj drugoj općini i gradu u Hrvatskoj, odlučuje upravo u tom mjestu kroz samoupravne mehanizme, poput predstavničkih tijela te sudjelovanja građana u odlučivanju na lokalnom referendumu, jedan lokalni problem postao je problem cijele države. I naravno da građani Istre nakon dugogodišnjeg življenja dvojezičnosti ne razumiju zašto je njezino uvođenje tako veliki problem u Vukovaru. Jednako kao što vjerojatno građani Slavonije ne razumiju zašto bi odustajanje od talijanskog jezika u Istri u ovom trenutku izazvalo neviđenu buru i ogromnu političku krizu. Zbog toga ni jedne ni druge ne treba osuđivati. Zato postoji demokratska institucija koja se zove lokalna samouprava. Ona treba omogućiti izražavanje lokalnih specifičnosti, uvažavanje lokalnih prilika, prepoznavanje trenutka i omogućavanje cvjetanja pluralizma i različitosti. A to mora ići onom brzinom na koju su građani određenog mjesta spremni. To je prava lokalna demokracija.

Iako je Hrvatska na formalno-pravnoj razini prihvatila političku decentralizaciju i supsidijarnost, praksa pokazuje da smo u suštini još uvijek prilično daleko od njezine stvarne realizacije. Uz nekoliko izuzetaka, poput većih gradova i ekonomski snažnijih županija, ogromna većina lokalnih jedinica toliko je slaba spram središnje države, da nema nikakvu mogućnost postati prava politička protuteža središnjoj državi. Centralizam je zagušio lokalnu inicijativu i jačanje demokratskih institucija. Do postojanja realne mogućnosti da se u mjestima u kojima ljudi žive i rade odlučuje i upravlja bitnim dijelom javnih poslova, kako to propisuje čl. 3. EPLS, očigledno je još vrlo dug i trnovit put. A to je, na dugi rok, puno skandaloznije od uvođenja ćirilice u Vukovar.

Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-2Q

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Građani i uprava, Lokalna samouprava i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s