Izbori za Europski parlament: novina u političkoj praksi Hrvatske

Dario-CepoPiše: Dr. sc. Dario Čepo, viši asistent na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatski će građani sredinom travnja imati mogućnost izaći na izvanredne izbore na kojima će izabrati 12 predstavnika u Europskom parlamentu. U tom će trenutku mlada hrvatska demokracija ostvariti nekoliko presedana. Po prvi će put građani dati svoj glas za pojedince koji će ih predstavljati u Europskom parlamentu, jedinoj izravno izabranoj instituciji Europske unije, kojoj se Hrvatska pridružuje 1. srpnja. 2013. godine. No po prvi će put građani imati priliku odrediti tko će ih točno tamo predstavljati, prekidajući monopol stranačkih čelništava u određivanju redoslijeda kandidata na listama, a samim tim i budućih predstavnika. Po prvi se put, naime, biračima nudi mogućnost da koriste takozvano preferencijsko glasovanje, koje omogućuje da birač ili biračica sami odaberu tko od 12 kandidata na listi treba biti njihov predstavnik.

Izborni legitimitet

No čemu uopće izravni izbori za Europski parlament? Ako je Europska unija međunarodna organizacija, čije su članice nacionalne države, onda nema potrebe za izravnim zastupanjem europskih građana. Bez neposrednog izbora građana djeluje Parlamentarna skupštine Vijeća Europe, kao i Parlamentarna skupština NATO-a, u kojima zasjedaju predstavnici nacionalnih parlamenata. No po svojim dosezima, opsegu ovlasti i utjecaju na živote europskih građana Europska je unija mnogo više od međunarodne organizacije, pa se i njezino djelovanje mora temeljiti na većoj razini legitimacije svakodnevnog djelovanja nego što to zahtijeva diplomatsko pregovaranje u međunarodnim organizacijama. Europski je parlament stoga i stvoren kao predstavničko tijelo europskih građana, koji zajedno s predstavnicima nacionalnih država, daju legitimnost djelovanja Europskoj uniji. S obzirom na to bilo je potrebno omogućiti samim građanima da izravno odlučuju o predstavnicima koji će u njihovo ime donositi odluke u Strasbourgu i Bruxellesu, te je Vijeće ministara 1976. donijelo odluku o provođenju izravnih izbora za Europski parlament, koji su u konačnici po prvi put provedeni 1979. godine i od tada se redovito održavaju svakih pet godina.

Pravila izbora za Europski parlament određuju države samostalno, prateći smjernice koje su postavljene u odluci o izborima za Europski parlament. Te su smjernice načelne prirode, propisuju razmjerno malen broj obveza i ostavljaju državama članicama dovoljno prostora za prilagodbu nacionalnih posebnosti potrebama ravnomjerne predstavljenosti europskih građana. Pravila provođenja izbora za Europski parlament kratka su i jednostavna a temelje se na samo nekoliko smjernica na temelju kojih države članice donose detaljnije propise. Ključna smjernica jest da se izbori moju provesti putem razmjernog izbornog sustava i korištenjem stranačkih (ili neovisnih) lista, odnosno sustava jedinstvenog prenosivog glasa, kako bi se osigurala proporcionalnost biračkih preferencija u Europskom parlamentu. Odluka Vijeća propisuje i da izborni prag ne smije biti viši od 5 posto na nacionalnoj razini, ali je državama članicama prepušteno da odluče koliki će taj izborni prag biti i hoće li ga uopće koristiti. Kako bi se ostvarilo pravo svih europskih građana na izbor svog predstavnika, a u skladu sa slobodom kretanja ljudi na području cijele Europske unije, Vijeće je propisalo da svi građani Europske unije, bez obzira na državljanstvo države članice imaju aktivno i pasivno biračko pravo u državi svoga trenutnog boravišta.

Pravila igre

Zakonom o izborima zastupnika iz Republike Hrvatske u Europski parlament propisana su detaljna pravila za provođenje europskih izbora na području Hrvatske. Hrvatski građani, kao i državljani država članica Europske unije koji imaju prijavljen boravak u Republici Hrvatskoj birat će 12 članova Europskog parlamenta razmjernim izbornim sustavom i preferencijalnom glasovanju. Cijela će Hrvatska biti jedna izborna jedinica a izborni će prag biti pet posto. Političke stranke, koalicije stranaka i neovisni kandidati predložit će tzv. zatvorene neblokirane liste, što znači da će na listi biti ponuđeno 12 kandidata, a svaki birač ima mogućnost, neovisno o redoslijedu tih kandidata odlučiti kome će dati preferencijski glas. Primjerice, ako biračica na svom glasačkom mjestu zaokruži listu stranke A, može dodatnim glasom izabrati jednog kandidata s liste stranke A kojeg preferira u odnosu na sve ostale, bez obzira bio taj kandidat na prvom, petom ili dvanaestom mjestu na stranačkoj listi. Jasno je dakle zašto korištenjem preferencijskog glasovanja jača mogućnost birača da utječu na konačan izgled liste, slabeći pritom monopol koji na postavljanje lista imaju stranačke središnjice.

Mandati se u Europskom parlamentu dijele svim listama koje su prešle izborni prag D’Hondtovom metodom preračunavanja glasova u mandate, odnosno dijeljenjem ukupnog broja glasova kojeg je dobila lista brojevima od jedan do dvanaest. Mandati se prvo dijele onim kandidatima na listi koji su dobili najmanje 10 posto preferiranih glasova svoje liste, a ako nakon toga ostane nepopunjenih mandata, oni se dodjeljuju kandidatima po njihovu redoslijedu na listi. Primjerice, ako je stranka A osvojila 50 posto glasova i time dobila 6 mandata, a kandidati na njezinoj listi pod rednim brojevima 3, 8 i 11 osigurali više od 10 posto glasova koje je osvojila njihova stranka oni su izabrani u Europski parlament, dok će se preostala tri mandata koje je stranka A osvojila dodijeliti prvom, drugom i četvrtom kandidatu s te stranačke liste.

Izbor su za Europski parlament važni ne samo kao dodatan čimbenik jačanja demokracije, nego i stoga što će izabrani kandidati u Europskom parlamentu predstavljati europske građane a ne države iz kojih dolaze. S obzirom na to da izabrani kandidati u Europskom parlamentu sjede u stranačkim grupama sličnoga profila i ideološka pripadnost stranaka na izborima važan je aspekt cjelokupnog izbornog procesa. Ta bi ideološka pripadnost idealno trebala biti predstavljena u predizbornom programu pojedine stranke, kako bi birači  mogli napraviti najbolji odabir ovisno o vlastitim političkim preferencijama, životnim prioritetima i potrebama. Građani putem ovih izbora imaju priliku osigurati da se njihov utjecaj osjeti prilikom formuliranja budući politika na europskoj razini, te izvršiti pritisak za demokratiziranjem izbornih procesa i na nacionalnoj i lokalnoj razini inzistiranjem na većem uplivu na konačan izgleda stranačkih lista. Na taj će se način osigurati odgovornost stranačkih elita građanima kao nositeljima suverenosti te će se osnažiti demokratske tendencije u hrvatskom društvu. Ako se to sve i ne ostvari na izborima u travnju ponovno ćemo za nešto više od godinu dana imati priliku izaći na, ovaj put, redovite izbore na kojima ćemo ponovno birati članove Europskog parlamenta za mandat u trajanju od pet godina.

Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-2L

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Građani i uprava, Javna uprava i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s