Strategiju treba moći provesti

VD-HRT_FINMinistarstvo uprave u zadnjem kvartalu 2014. proizvelo je i izašlo u javnost s dokumentom pod nazivom Strategija razvoja javne uprave 2014.-2020. Na njega se tijekom javne rasprave očitovala zainteresirana javnost i uputila značajne kritike u pogledu metodologije izrade i strukture dokumenta, jednako kao i u pogledu utvrđenih ciljeva, mjera, indikatora za praćenje provedbe, odnosno njihovog izostanka, itd.

Ono što me posebno zanima u pogledu tog dokumenta nije toliko sam sadržaj – koji je naravno iznimno važan i o kojem je u javnoj raspravi bilo dosta riječi – koliko nastanak takvih strateških dokumenata i mehanizam njihove provedbe te realizacija strateških ciljeva koji se odrede u nekom dokumentu, koji ima pretenzije zvati se strateškim dokumentom.

Nažalost, svjedoci smo postojanja mnogih strateških dokumenata u brojnim upravnim područjima i ogromnoj većini njih moguće je uputiti nekoliko zajedničkih prigovora. Prvi se tiče načina nastanka takvih dokumenata. Nerijetko je riječ samo o svojevrsnoj akademskoj vježbi, tj. sposobnosti političkih savjetnika ili, u boljem slučaju, službenika u pojedinim tijelima državne uprave da uopće proizvedu nekakav “strateški” dokument za određeno upravno područje. Pri tome se često ne vodi dovoljno računa o stanju u određenom sektoru, iskustvima prijašnjih sličnih dokumenata, a na uključivanje zainteresiranih aktera u nastanak takvih dokumenata uopće ne treba ni trošiti previše slovnih znakova. Načelo partnerstva kao sve prihvaćenija metoda rada u modernoj javnoj upravi, još uvijek je daleko od toga da nađe svoje mjesto u svakodevnoj praksi pripreme strateških dokumenata. Rukovodeći upravni službenici i njihovi politički pokrovitelji nikako da shvate da bi demokracija trebala biti proces u kojem se argumentiranom raspravom, uvjeravanjem i dogovorom dolazi do rješenja oko kojih postoji barem minimum konsenzusa zainteresiranih aktera. Naravno, teško je to shvatiti u primitivnoj političkoj i društvenoj kulturi u kojoj se sa krajnjom simpatijom gleda na autoritarne vođe koji “lupaju šakom po stolu” kako bi valjda primjenom fizičke sile nekoga natjerali da se pokrene i nešto napravi.

Drugi ozbiljan prigovor strateškim dokumentima tiče se njihove provedbe, sustavnog praćenja (monitoringa) i vrednovanja (evaluacije) te korištenja tih iskustava, dobrih praksi i naučenih lekcija u novim nastojanjima da se proizvede određeni strateški dokument koji bi trebao trasirati razvoj nekog upravnog područja. Ukratko, donosimo previše grandioznih dokumenata koji se uopće ne provode. Za takvo stanje postoje mnoga objašnjena, od nedostatka političke volje da se uvedu stvarne promjene u određana upravna područja, pa sve do izostanka temeljnih znanja o strateškom planiranju i provedbi, nedovoljnom kapacitetu u upravnim tijelima koja su formalno odgovorna za provedbu određenog dokumenta, nedostatka financijskih sredstava za njegovu provedbu, općih problema organizacije i djelovanja javne uprave, itd. Sve to potkopava vjeru da se nešto može promijeniti, pa je svako novo nastojanje prema donošenju neke strategije unaprijed osuđeno na skepsu i podozrivost kod zainteresirane i stručne javnosti. Ali, donositelji strategija moraju naučiti nositi se s tim i naći način kako da nas sve skupa uvjere da će ovaj put sve biti potpuno drukčije i da su oni zaista odlučni da se stvari pokrenu s mrtve točke. To je dug i mukotrpan, ali svakako neizbježan put.

Sudeći o predoženom materijalu, načinu njegovog donošenja, predviđenim mehanizmima provedbe i drugim karakteristikama tog dokumenta, bojim se da će i njega vjerojatno zadesiti sudbina mnoštva lijepih i grandioznih dokumenata koji su ostali arhivirani negdje na policama, u ladicama, odnosno u kompjuterskim datotekama, prekriveni velom zaborava.

Najnoviji strateški dokument – u kojoj god formi da bude na kraju donesen – vjerojatno neće ozbiljnije usmjeravati razvoj javne uprave u sljedećih pola desetljeća, već će imati funkciju smokvinog lista. Pokušat će pokriti brojne i ozbiljne nedostatke s kojim se svakodnevno susreće naša javna uprava, a njezin razvoj će, kao i do sada, biti usmjeravan stihijski, pod utjecajem dnevno-političkih tema i potreba, senzacionalističkih novinskih tekstova i panične rakcije nositelja političke vlasti koji moraju više voditi računa o svojoj slici u javnosti, nego o reformama i stanju u svojem rasoru.

No, očigledno je to put kojim moramo kročiti do boljeg sutra. Koje će valjda osvanuti jednog dana.

Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-9Y

O autoru: Doc. dr. sc. Vedran Đulabić, docent na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pokretač je i urednik bloga Administratio Publica

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Državna uprava, Javna uprava i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s