(Re)forma i (r)evolucija

JambracJesu li moguće reforme u Hrvatskoj? Kako ih provesti? O važnosti vrijednosnog utemeljenja reformi o kojima se mnogo govori u javnosti piše Josip Jambrač, član Tajništva Instituta za javnu upravu.

Problemi s kojima se danas suočava Hrvatska država i društvo, u mnogo čemu su bliski stanju u Francuskoj monarhiji i društvu s kraja 18 st, odnosno u vrijeme neposredno prije Francuske revolucije. Stanje je nevjerojatno prepoznatljivo u dva područja; stanje u državi i stanje u društvu. Naime, u drugoj polovici 18. st., Francuska je imala sličnu političku organizaciju zemlje kao Hrvatska danas, i imala je s jedne strane, gotovo identične probleme u upravljanju zemljom, odnosno u provođenju bilo kakve politike sa središnje na područnu odnosno lokalnu razinu. S druge strane, državna riznica je bila u velikim problemima, i sva nastojanja (svih) ministara financija da poboljšaju stanje državnih financija, završavalo je samo, ili na pustim željama, ili su efekti reforme poreznog sustava bili minimalni. Dodatno, pozicije koje su zauzele pojedine interesne grupe i određen broj oko njih usko povezanih pojedinaca i obitelji, činile su sve da se stanje u državnim financijama popravi, međutim, da teret pravednijih opterećenja s ciljem poboljšanja javnih financija ne zahvaća područje njihovih interesa niti utječe na stečene pozicije. Drugim riječima, središnja država je pokušavala promijeniti model upravljanja zemljom kroz neke promjene postojećih normi i institucija, ponajprije promjenom raspodjele poreznog opterećenja i reformom sudstva. Međutim, političkoj i ekonomskoj eliti Fracuske u to vrijeme, sve su reforme bile prihvatljive, ako se zadrži isti politički i ekonomski model organizacije države.

Vratimo se u 21. st, 240 godina kasnije, u Hrvatsku, u kojoj su danas gotovo identični problemi Francuske države i društva s kraja 18 st. Naime, Hrvatska država bilježi veliki javni dug, deficit platne bilance, ima evidentnih problema s naplatom svojih potraživanja, također i s provedbom svojih politika, nejednakosti u raspodjeli bogatstva, rastom siromaštva, vladavinom prava, odnosno, prisutne su velike poteškoće u upravljanju zemljom. Nadalje, teško se, ili se nikako ne usvajaju reforme, a usvojene se otežano provode, pojedine čak i padaju na sudu. Uspostavljene grupe i pojedinci, ponajprije na političkoj, ali dijelom i na ekonomskoj sceni, vrlo teško podupiru promjene, dakle bilo što, što bi čak i potencijalno moglo ugroziti utabani model funkcioniranja i predvidljiv rezultat. Tada, jednako kao i danas, elite to obrazlažu (povijesnim) vrijednostima društva koja (kao) zastupaju, a danas tome dodaju i argument o europskim vrijednostima. Frnacuska 18. st. nije imala, kao što, čini se nema ni Hrvatska u 21. st, snage provesti jednu (ne i jedinu) ključnu reformu koja bi mogla okidač promjene modela upravljanja zemljom: političku decentralizaciju. U Francuskoj je to učinila revolucija. Ona je dokinula sve institucije koje su sprječavale pozitivne društvene promjene usmjerene na društvenu solidarnost i stvaranja društva jednakih šansi. Partikularni interesi na našoj političkoj sceni, naročito se očituju u pomanjkanju vizije razvoje Hrvatske, vizije razvoja države i društva, u što smo se imali prilike nanovo uvjeriti i ovih dana. Sve je prihvatljivo, sa svime se slažemo, ali ništa zapravo, ne bi promijenili, mogao bi biti sažetak pokušaja političkog ekumenizma. U samo dva tjedna nestale su refome, vratila se forma, nestale su radikalne (revolucionarne/reformske) ideje o promjeni funkcioniranja ukupnog sustava; nestao je zahtjev za konstitucionalnom promjenom, bez koje ostale istinske promjene jednostavno nije moguće donijeti niti provesti. Ostala nam je evolucija, taj postupni prijelaz iz jednog stanja u drugo. Međutim, možda bi za početak bilo dobro definirati početno stanje. Ne bi bili puno pametniji, ali bi možda saznali kamo nam predlažu prijeći ili što to želimo premostiti. Osim toga, saznali bi gdje smo nalazimo prema viđenju današnjih političkih elita.

Ili kako je to dobro Tocqueville primjetio i opisao, da između zakona koji vode ljudsko društvo „postoji jedno koje se čini preciznijim i jasnijim od svih drugih. Ako su ljudi ostatak ili postanak civiliziranosti, umjetnost zajedničke suradnje mora rasti i poboljšavati se po jednakim stopama po kojima za to rastu uvjeti.“ U mnogim zemljama svijeta, a očito je i naša jedna od tih zemalja, jednakost političke participacije raste znatno brže od sposobnosti suradnje. Problemi s kojima se takva društva suočavaju, odnose se prije svega na visoki interes političke mobilizacije i nisku i nedaekvatnu instucionaliziranost te mobilnosti. Posljedica ovakvog razvoja društva su takove, da je društveni konflikt između mobilizacije i institucinalizacije postao suština vođenja politike.

Uspjeh modernih razvijenih država svijeta, temeljen je na ravnoteži tri seta temeljnih političkih institucija: državi, vladavini prava i odgovornom upravljanju. Dakako da idealnu ravnotežu ovih institucija nije lako postići. Međutim, ako je jaz između ovih temeljnih institucija velik, on stvara disharmoniju između normativne i egzistencijalne politike, dakle između stvarnosti i hrvatskog sna. Hrvatska je pokušala riješiti jaz između ideala i institucija vanjskim faktorom, članstvom zemlje u Europskoj uniji. Međutim, pokušaji promjena izuzev vanjskih utjecaja ili prisila, vrlo su teški, a u mnogim se segmentima stanje nije bitno promijenilo. Stoga je, čini se, sama priroda političkih institucuija ostala ista, kod nekih je možda čak i nazadovala, dok sporazum o hrvatskom snu nikad nismo niti definirali. Ostala nam je povijest u svakom smislu. Povijest se, međutim, nažalost pokazala kao bitan faktor u nadmetanjima na političkoj sceni Hrvatske. Zapravo, mogli bi reći, da povijest definitivno (p)ostaje ključna slabost u upravljanju razvojem zemlje.

Hrvatska nema puno mogućnosti izlaza iz ovog stanja. Prvo, nepromijenjeno stanje ne bi smjelo ostati, a drugo, ne bismo smjeli dopustiti da nam promjene provedu vanjski faktori. Prva mogućnost bi značila daljnje zaostajanje za razvijenim državama EU, a druga, dodatni gubitak suverenosti i dostojanstva, i države i nacije. Odgovornost za nužne promjene u upravljanju razvojem unutar hrvatskog društva, moramo preuzeti sami. Dakle, sami moramo dogovoriti i definirati hrvatski san, kao i odgovoriti na pitanje kako ga ostvariti. No, priča o razvoju, nije priča o tome što je prije, kokoš ili jaje. Temeljno viđenje na koje politika mora ponuditi odgovore jest, na kojim idealima počiva naša država i društvo, odnosno na kojim društvenim vrijednostima ćemo graditi našu budućnost. Svakom našem građaninu, danas, sutra, svakom to djetetu u školama, vrtiću treba biti bez dvojbi jasno: „Tko smo, što želimo i kakav život cijenimo!“ Tražimo od političkih elita društvo sloboda; koje promiču ekonomsku sigurnost, društvene mogućnosti ekonomsku participaciju, a ekonomske mogućnosti, stvaranje osobnog bogatstva i javnih prihoda. Tražimo stvaranje dobrog društva.

Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-eK

O autoru: Josip Jambrač, univ.spec.oec et iur., član Tajništva Instituta za javnu upravu iz Zagreba

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Javna uprava i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s