Karakteristike stručnog premijera

VD-HRT_FINVeć je dosta tekstova napisano o novom mandataru, njegovoj stručnosti za poslove menadžera privatne multinacionalne kompanije i tome da se radi o osobi koja je, navodno, u ovom trenutku političke povijesti nasušno potrebna hrvatskoj politici. Radi se o čovjeku koji ima respektabilnu karijeru u privatnom sektoru i koji je veći dio svog privatnog i profesionalnog života proveo izvan Hrvatske, te koji do sad nije bio aktivan u hrvatskoj politici.

No, tekst koji slijedi nije primarno o mandataru za sastav buduće Vlade, iako je on njegov neposredni povod. Tekst je posvećen sličnostima i razlikama između javnog i privatnog menadžmenta, tj. je li znanje i iskustvo stečeno u privatnom sektoru samo po sebi dovoljno za preuzimanje vodeće funkcije u javnom sektoru.

Specifičnost položaja predsjednika Vlade proizlazi iz same naravi Vlade, kolegijalnog tijela koje se, u parlamentarnim demokracijama, nalazi na vrhu izvršne grane vlasti i koja je istovremeno političko i upravno tijelo. Zbog toga, kad se raspravlja o kompetencijama potrebnim za obavljanje funkcije predsjednika Vlade, potrebno je voditi računa da je ta funkcija svojevrsna kombinacija političkih i javno-menadžerskih, a tek podredno privatno-menadžerskih znanja i vještina.

Predsjednik Vlade kao policy poduzetnik

Kad je o političkim funkcijama Vlade riječ, predsjednik Vlade je utjelovljenje programa i politike koju ta Vlada provodi. Za to su prvenstveno potrebe vještine koje će predsjedniku Vlade omogućiti da se zalaže za odluke i javne politike koje predstavljaju oživotvorenje predizbornih obećanja pretočenih u program rada Vlade. U tom segmentu, predsjednik vlade ima ulogu tzv. policy poduzetnika, osobe koja je – prva među ostalim ministrima – odgovorna da preuzme politički rizik za odluke i javne politke koje Vlada predlaže Saboru na usvajanje i koje provodi. Poput svakog poduzetnika i taj policy poduzetnik mora vjerovati u svoj “proizvod”, boriti se za njega i uvjeriti građane i ostale političke aktere (koalicijske partnere, medije, sindikate. itd.) da im je upravo taj “proizvod” prijeko potreban. Konačnu odluku o (ne)prihvatljivosti njegovih odluka i politika donose birači na izborima, na kojima se povremeno provjerava njihov legitimitet, jednako kao i legitimitet ukupnosti javnih politika koje provodi Vlada s njim na čelu.

Osnovna funkcija politike je posredovanje u interesnim pitanjima koja se, u osnovi, svode na ključno pitanje: tko dobiva što, zašto, kad i kako, tj. na koji način? To su, prije svega interesno-politička, a ne samo upravljačko-menadžerska pitanja. Iz agregiranih interesa proizlaze politički ciljevi koji se definiraju na temelju političkih odnosno ideoloških vrijednosti koje zastupaju različite političke stranke. Hoće li zdravstvo i visoko obrazovanje biti dominantno privatno (komercijalno) ili javno? Koje su osnovne smjernice vanjske politike? Hoće li Hrvatska organizirati doček i transport izbjeglica ili će na svoje granice postaviti žilet žicu? Koje sektore gospodarstva će podupirati i na koji način? Hoće li više ulagati u sport ili u znanost? Itd. Jednom kad je kroz mehanizam predstavničke demokracije postignut konsenzus oko tih ciljeva slijedi njihova provedba sve dok se, ponovno kroz mehanizam predstavničke demokracije, ti ciljevi ne redefiniraju ili zamijene nekim drugim ciljevima.

Predsjednik Vlade kao javni menadžer

Drugi aspekt funkcije predsjednika Vlade proizlazi iz položaja Vlade kao svojevrsnog upravnog tijela koje se nalazi na vrhu izvršne grane vlasti i preko koga se koordiniraju upravni resori (ministarstva i druga tijela državne uprave). Vlada u konačnici snosi odgovornost za upravljanje cijelim javnim sektorom na središnjoj državnoj razini.

Odavno je u upravnoj znanosti poznato i prihvaćeno da između javnog i privatnog menadžmenta postoje ozbiljne i značajne razlike. Početkom 1980-ih, poznati američki profesor Graham T. Allison objavio je članak – koji je danas već klasik – pod naslovom Javni i privatni menadžment: jesu li u osnovi isti u svim nevažnim aspektima? Tim je tekstom pokazao kako između upravljanja privatnim i javnim organizacijama postoje velike i, može se reći, nepremostive razlike. Te razlike proizlaze iz razlika u vremenskom okviru djelovanja; trajanju funkcije; mjerenju rezultata i odgovornosti za njih; ovlastima nad organizacijom; personalnim zadanostima u javnom sektoru, s jedne, i slobodi zapošljavanja u privatnom sektoru, s druge strane; javnoj pažnji i analizi koja se posvećuje odlukama te pažnji medija; utjecaju zakonodavstva i sudstva; manevarskom prostoru u usmjeravanju organizacije; odgovornosti za provedba donesenih odluka i sl. Danas je to opće prihvaćeno shvaćanje o razlikama između javnog i privatnog menadžmenta. Trenutna politička situacija u Hrvatskoj vratila me na ponovno čitanje tog klasika javnog menadžmenta i otkrivanje koliko je tekst svjež i aktualan kad je riječ o raspravi koja se vodi u Hrvatskoj tijekom zadnjih nekoliko dana, a tiče se upravo analize stručnih kompetencija trenutnog mandatara za sastav Vlade RH.

Predsjednik Vlade mora poznavati politički, pravni i upravni sustav zemlje čiju Vladu vodi. Nadam se da je netko tko je cijeli svoj život proveo izvan Hrvatske i, k tome, u privatnom sektoru, uspio svladati barem osnove zakonodavnog procesa u Hrvatskoj. Zna li po kojem se postupku donose zakoni u Hrvatskoj? Koja je razlika između zakona i organskih zakona? Koja je razlika između prvog, drugog i trećeg čitanja zakona? Koja je razlika između ministarstva i državne upravne organizacije? Koja je razlika između ureda državne uprave u županiji i županije? Koliko uopće ima općina, gradova i županija u Hrvatskoj? Koja je razlika između državnih dužnosnika, rukovodećih državnih službenika, državnih službenika i namještenika? Itd. Itd. Ili je odgovor na navedena pitanja tek nevažno akademsko zanovijetanje i inzistiranje na nevažnim tehničkim detaljima o kojima će ga s vremena na vrijeme brifirati podređeni službenici koje će zateći u Vladi i koje neće biti u stanju tek tako promijeniti. No, važno je samo da čovjek ima menadžerske vještine. I ako je bio dobar velikoj multinacionalnoj kompaniji, bit će dobar i Vladi Republike Hrvatske, reći će neki od čitatelja. Da, ponovim, javno-menadžerske vještine u velikoj se mjeri razlikuju od privatno-menadžerskih. U to će se vrlo brzo uvjeriti i sam mandatar kad dobije povjerenje većine zastupnika u Saboru te kad se suoči sa svakodnevnim izazovima premijerskog posla.

Jezik je ipak važan

Konačno, u obavljanu funkcije predsjednika Vlade jezik i javni nastup prilično su važni, bez obzira koliko nas uvjeravali da je to zapravo nebitno. Predsjednik Vlade je taj koji bi nas sve skupa trebao uvjeriti da su reforme nužne i to upravo na način na koji ih Vlada predlaže i dinamikom koju predlaže. Premijer mora biti dobar retoričar, govornik koji je u stanju svojim govorom inspirirati u posebno teškim i turbulentnim vremenima koja su, očito, pred nama. Ako predsjednik Vlade ne zna javno dovoljno jasno komunicirati svoje političke poruke, onda je sasvim prirodno da će naići na kritike u situaciji u kojoj, primjerice, građane nazove građevinama i kad na novinarska pitanja odgovara: “Čuj, reći ću ti…”, te kad se poziva na Ricky Martina i Livin’ La Vida Loca, i sl. A još nije ni počeo ozbiljan posao i potraga za svetim reformskim smjerom kojim država treba krenuti.

Jezik je u politici bitan, jer se uz pomoć njega artikuliraju poruke koje se upućuju javnosti. On je neizostavan instrument svakog političara. Ne jedini, i vjerojatno ne najvažniji, ali u svakom slučaju, vrlo važan. U suprotnom, moglo bi se dogoditi da, primjerice, premijer na sjednici Vlade izjavi da treba dovesti u red hrvatske građevine, pa se revni (i stručni!) ministar graditeljstva primi posla oko pripreme izmjene propisa o gradnji i prostornom planiranju, a premijer je zapravo htio reći da treba srediti biračke popise kako bi na izborima mogli glasati samo, uredno registrirani, hrvatski građani.

U svakom slučaju, čekaju nas zanimljiva vremena.

Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-eQ

O autoru: Doc. dr. sc. Vedran Đulabić, docent na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pokretač i urednik bloga Administratio Publica

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Javna uprava i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s