Državni se službenici svakodnevno ocjenjuju

sinisa-kuharOcjenjivanje državnih službenika u Zakonu o državnim službenicima za svrhu ima poticanje državnih službenika na kvalitetno i učinkovito izvršavanje službenih zadaća, poštivanje službene dužnosti i osobno ponašanje u skladu s Etičkim kodeksom državnih službenika te utvrđivanje njihovog doprinosa u obavljanju poslova kao kriterija za nagrađivanje i napredovanje u državnoj službi.

Zakon pri tome, što nije novost u hrvatskom pravnom prostoru, ocjenama „potaknutim“ službenicima obećava nagradu o kojoj nadalje nema ni slova, izuzev u njime preuzetim odredbama Zakona o državnim službenicima i namještenicima, koje također nikada nisu otišle dalje od dobre namjere. Obećanje ludom radovanje.

Pri ocjenjivanju Zakon kao referentnu točku utvrđuje ocjenu „uspješan“, koja opisuje razinu stručnosti i kompetencija službenika čiji rad i poštivanje službene dužnosti osiguravaju pouzdano obavljanje službe, koji svoje zadatke obavlja pravodobno i u skladu s pravilima struke, a pogreške u radu i postupanju se zanemarive.

To je razvidno iz formulacije članka Zakona u kojem je ocjena „uspješan“, kao očekivana prosječna ocjena, na prvome mjestu, odnosno izričaja koji ocjene „primjeran“ i „izuzetan“ opisuje kao više ocjene u odnosu na ocjenu „uspješan“ i ocjene „zadovoljava“ i „ne zadovoljava“ kao niže ocjene u odnosu na ocjenu „uspješan“.

Ovakva struktura ocjena za posljedicu bi trebala imati prevladavajući broj ocjena „uspješan“, razmjerno manji udio ocjena „primjeran“ i „zadovoljava“ te najmanji udio ocjena „izuzetan“ i „ne zadovoljava“.

Kakvo je stvarno stanje, nepoznato je, budući da javno dostupni podaci o ocjenama koje dobivaju državni službenici ne postoje.

U ne tako davnoj prošlosti dužnosnici su često javno isticali kako se većina službenika redovito ocjenjuje najvišim ocjenama, za što su se razlozi „krili“ u činjenici ne postojanja utjecaja individualne kvalitete rada i učinkovitosti službenika na njegov status i plaću.

Na žalost i danas takva izravna veza ne postoji, ali su zato primijećene pojave rezerviranja najviših ocjena za rukovodeće službenike ili službenike čiji se radni doprinos ne mjeri „samo“ iznadprosječnim ili izvanrednim učinkom u pogledu kvalitete i opsega obavljenog posla, već mnogo teže mjerljivim i fluidnijim postignućima na poslovima i izvan opisa radnog mjesta, na razini upravnog područja ili sudjelovanja na savjetovanjima, u programima izobrazbe, objavom stručnih radova ili publikacija i sl.

Sindikat je zbog toga 2013. godine zatražio i dobio mišljenje Ministarstva uprave, prema kojem za najviše ocjene mogu biti predloženi svi službenici, neovisno o stručnoj spremi i složenosti poslova radnoga mjesta, ukoliko takav službenik , npr., „obavlja poslove u opsegu znatno većem od uobičajenog“, no i nadalje se na „terenu“ žale na nepravednu distribuciju najviših ocjena.

Međutim, radi se o psihološkom i motivacijskom aspektu ocjena, koji službenici doživljavaju kao nepravdu i posljedicu neobjektivnog sustava ocjenjivanja koji favorizira rukovodeće i „viševrijedne“ službenike bliže političkim strukturama u državnim tijelima odnosno većoj pozornosti koji uživa rad na različitim projektima, izradi zakona i propisa i programima edukacije od svakodnevnog „rudarskog“ službeničkog posla.

Percepcija sustava ocjenjivanja kao neobjektivnog i nepravednog sigurno nema motivacijski učinak o kojem govori zakonodavac, ali podjednako loš „učinak“ ocjenjivanja je taj što on ne dovodi do diferencijacije službenika s obzirom na njihov rad i učinak, jer nagrađivanje za natprosječne rezultate rada u državnoj službi ne postoji.

Vlada, doduše, još od stupanja na snagu Zakona o državnim službenicima i namještenicima davne 2001. godine (obveza je preuzeta i Zakonom o državnim službenicima iz 2005. godine) ima obvezu donijeti uredbu kojom će utvrditi kriterije utvrđivanja natprosječnih rezultata i način isplate dodataka za uspješnost u radu, pri čemu se kao obvezan kriterij mora uzeti u obzir ocjena o radu službenika, ali kako rok za njezino donošenje nije propisan, a Vlada ne odgovara za obveze koje si je sama propisala, uredba do danas nije donesena.

Vlada stoga ima vječni alibi zbog kojeg državna uprava ne može početi i financijski vrednovati individualni iznadprosječni učinak svojih službenika, premda je za to najveći krivac upravo ona sama i istovremeno periodično najavljuje i predlaže nove platne sustave koji će to omogućiti.

Korektnosti radi, treba reći kako je od 2001. godine Vlada jednom predložila donošenje uredbe o nagrađivanju, kojom, suprotno zakonskoj odredbi, nije propisala ocjenu rada službenika kao obvezni kriterij, a 2009. godine „zaboravila“ je uputiti u drugo čitanje konačni prijedlog Zakona o plaćama državnih službenika koji je predviđao promicanje temeljem ocjena i nagrađivanje za natprosječne rezultate rada.

No, ako se sustav ocjenjivanja i unaprijedi, možda kroz vanjsko vrednovanje ili barem sustavno praćenje pojavnosti na razini različitih državnih tijela, radi njegova ujednačavanja, postavlja se legitimno i opravdano pitanje nisu li očekivanja kako će plaća po učinku („performance related pay“) riješiti pitanje učinkovitosti državne uprave pretjerana?

Motivacijski učinci povećanja plaće zasnovanog na individualnom učinku nedvojbeno postoje, ali u službeničkom okruženju u kojem postoje čvrsti i trajni standardi vrednovanja rada i učinka, a sam sustav u kojem se nagrađivanje primjenjuje je depolitiziran i profesionalan.

U hrvatskom službeničkom „prostoru“ standardi ocjenjivanja ne samo da nisu takvi, već ovise o tome tko i kako obnaša izvršnu vlast, a vrlo često su to osobe koje u državnu službu dolaze s predrasudama i bez znanja u ustroju i organizaciji rada službeničkog aparata.

Pa čak i ako se ocjenjivanje objektivizira, ujednači i standardizira, nije za očekivati kako će svi koji dobro rade za to biti i nagrađeni, jer će se tiha i pouzdana „uspješna“ većina, o kojoj ovisi pouzdanost kompletnog službeničkog sustava, nagraditi nikakvim ili simboličnim rastom plaće koji će biti ekvivalent sadašnjem rastu od 0,5 posto po godini staža, dok će se samo manji i izrazito mali broj službenika nagraditi realnim rastom plaće, bilo u obliku promicanja koje se izražava povećanjem koeficijenta, bilo u obliku nagrađivanja u periodičnim novčanim iznosima ili oboje, dok bi kazna za loš rad mogla biti stagniranje, nazadovanje ili otkaz.

Takva su rješenja već bila predložena u zakonskim „draftovima“ koji su povremeno predstavljani stručnoj, sindikalnoj i široj javnosti i kretala su se u okvirima gore opisanih modela, pri čemu je redovito najvažniji, ali nikad izrečeni motiv za izgradnju „novog“ platnog sustava bio „resetiranje“ postojećeg modela, koji je sama Vlada u gotovo svim segmentima dovela do apsurda, premošćujući nepostojanje modela nagrađivanja priznavanjem nepostojećih prekovremenih sati pojedinim službenicima, propisivanjem (pre)velikog broja ustrojstvenih jedinica i rukovodećih pozicija, proglašavanjem manje i više vrijednih poslova (tzv. EU poslovi) i konstantnim zabranama novog zapošljavanja, koje ju nisu sprječavale da državnu službu popunjava po netransparentnim kriterijima (npr. zapošljavanje službenika bez natječaja na „mandat“ u kabinetima).

Bilo je i razmišljanja, pa i od samih ministara uprave, kako sustav ocjenjivanja treba napustiti, iako svako vrednovanje rada i individualnog učinka predstavlja ocjenjivanje i postavlja se pitanje objektivnosti, diskrecijskih ovlasti i kompetentnosti „procjenitelja“ rada službenika u uvjetima u kojima je teško kvalitetno kvantificirati njihov učinak.

Broj riješenih predmeta, izdanih dozvola, primljenih stranaka, napisanih stručnih mišljenja, podloga, promemorija, sudjelovanje u radnim skupinama za izradu strategija, zakona i propisa, ovisi ne samo o osobnim svojstvima službenika, već i o objektivnim okolnostima i stabilnosti službeničkog sustava, koji se u Hrvatskoj (pre)često bavi samime sobom i u takvom ambijentu je teško uspostaviti i održati ujednačene kriterije vrednovanja nečijeg rada.

Napuštanje ocjenjivanja izglednije je ukoliko se sustav plaća i nagrađivanja za učinak promišlja kao zajednički okvir za državnu i javne službe, budući da se u javnim službama „službenici“ ne ocjenjuju.

Upitno je bi li bilo oportuno liječnike, medicinske sestre, socijalne radnike, učitelje i profesore ocjenjivati i etiketirati kao više ili manje uspješne pripadnike profesije o kojoj ovisi naš život, obrazovanje naše djece ili socijalna skrb društveno slabih i kako bi se to odrazilo na percepciju korisnika glede poželjnosti njihovih usluga odnosno njihovu (ne)mogućnost izbora najbolje ocijenjenog pružatelja zdravstvene i socijalne skrbi ili obrazovnog „servisa“.

Stoga bi možda bilo najbolje kad bi Vlada pitanju ocjenjivanja i vrednovanja individualnog učinka svojih službenika pristupila oprezno i ograničeno – donošenjem uredbe o nagrađivanju za natprosječne rezultate rada državnih službenika, ali s jasnim kriterijima ne samo u pogledu kvalitete i opsega obavljenog posla, nego i u pogledu postotka mase sredstava za svako državno tijelo i obuhvata svih službenika koji ispunjavaju kriterije za nagradu, a ne samo rukovodećih ili službenika bližih središnjim ustrojstvenim jedinicama te kontrole i sustavnog praćenja učinka takvog nagrađivanja.

Inače bi nam se ponovno moglo dogoditi da uspostavimo novi platni sustav koji će upravo elemente plaće po učinku prolongirati u neizvjesnu budućnost – do donošenja provedbenih propisa ili isteka novog ocjenskog razdoblja od dvije do pet godina, kada oni koji su projektirali takav sustav više neće biti na vlasti.

Neovisno o tome, državni će se službenici nastaviti svakodnevno ocjenjivati, etiketirati i prozivati od strane medija, politike i građana koje ovi prvi i drugi uvjeravaju kako je njihov (ne)rad i preveliki broj glavna prepreka boljem životu, bježeći pri tome od odgovornosti za stvaranje vlastitog malog četverogodišnjeg upravnog kaosa i činjenice da riba smrdi od glave.

O autoru: Siniša Kuhar, glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika

Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-fU

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Državna uprava, Javna uprava i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

0 odgovora na Državni se službenici svakodnevno ocjenjuju

  1. dmikolji napisao:

    Umjesto linearnog dizanja osnovice svim zaposlenicima u javoj upravi, predlažem predstavnicima sindikata da izguraju buđet za nagrađivanje u 2017. godini.

    .

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s