Objedinjavanje tržišnih regulatora: rješenje ili dodatni problem?

nikola-popovicO mogućnostima spajanja regulatora mrežnih gospodarskih javnih službi u okviru šire reforme javne uprave piše dr. sc. Nikola Popović

U Hrvatskoj javnosti je već duže vremena poznata ideja o reformi šireg sustava javne uprave, a koju čine i različite agencije. Među agencijama izdvaja se jedna manja skupina agencija sa ulogom regulatora poduzetničkih odnosa na slobodnom tržištu, pa te agencije možemo skupno nazivati tržišnim regulatorima. Njihova uloga je stvoriti ili očuvati ravnopravne uvjete za tržišno nadmetanje svim zainteresiranim fizičkim i pravnim osobama, poduzetnicima, neovisno o njihovoj ekonomskoj snazi. Kada takav poduzetnik da bi obavljao svoju odabranu djelatnost, treba pristup nekom sredstvu rada jer nema vlastita, primjerice elektroničkoj, energetskoj ili prometnoj infrastrukturi ili mreži, tada ima pravo uz naknadu koristiti takva sredstva rada iako su u vlasništvu ili njima upravljaju drugi poduzetnici, koji su je često i povijesno naslijedili od vremena kada su funkcionirali kao monopoli.

Povijesni monopoli, u pravilu su opterećeni poslovnom neučinkovitošću koja ih priječi da budu konkurentni svojim novim takmacima na sada slobodnom tržištu. Povećanje učinkovitosti znači često reduciranje broja zaposlenika ili njihovu prekvalifikaciju, te smanjenje različitih materijalnih izdataka, što socijalno nije popularna mjera pa utoliko redovito izaziva otpor sindikalnih udruženja. Utoliko povijesni monopolisti znaju pribjegavati radnjama koje su usmjerene na usporavanje ili sprječavanje novih konkurenata da preuzimaju njihove poslove, komitente i tržišni položaj. Često povijesni monopolisti ovise i o državnim sredstvima, kojima ih se dotira da bi obavljali različite javne usluge određene kvalitete, koje nisu ekonomične, pa uzrokuju gubitke. Subvencije koje dobivaju za pokrivanje takvih namjenskih troškova, mogu se katkad koristiti nenamjenski za pokrivanje drugih troškova koji su uzrokovani tržišnim natjecanjem i pojavom novih konkurenata. Tada se radi o nedozvoljenim državnim potporama koje sprječavaju ravnopravne izglede za tržišni uspjeh.

Novi poduzetnici, znače konkurenciju na tržištu, znače pritisak na ustaljene načine poslovanja, donose nove poslovne modele (npr. Uber, Netflix i drugi), usluge i proizvode često drugačije kvalitete i cijena od postojećih, pakiranje više usluga u jednu transakciju tzv. bundling, a na poduzećima i građanima kao potrošačima je da procjene i izaberu što će od toga prihvatiti. Konkurencija za potrošače u pravilu znači veći izbor proizvoda i usluga uz manje cijene. Ipak, konkurenti jednom kada učvrste svoj tržišni položaj osobito kada ih je samo nekoliko na tržištu, pa su oligopolisti, imaju tendenciju prikriveno, kartelno, dogovarati svoje prodajne uvjete, količine i cijene, dijeliti ključne kupce, kako bi povećali vlastite profite a na štetu svojih privatnih i poslovnih korisnika. Ako pri tome jedan ili više njih uživaju pojedinačni ili zajednički vladajući položaj, a to znači da se mogu ponašati neovisno od ostalih poduzetnika ili potrošača, tada mogu imati motiva da zlorabe svoj vladajući položaj za vlastitu korist, primjerice nametanjem prekomjernih cijena potrošačima.

Svaka pravna i fizička osoba, poduzetnik, koja ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje odabrane djelatnosti, redovito nailazi na određene oblike tržišne opstrukcije od strane drugih   etabliranih poduzetnika, koji su ponekad dijelom razgranatih međunarodnih poslovnih grupacija. Izvjesno je da u takvim situacijama ovima prvima, uvjetno rečeno malim poduzetnicima sa ograničenim financijskim resursima, bi bilo lakše zatražiti zaštitu svojih prava na jednoj adresi pri jednom tržišnom regulatoru u jednom postupku te brže ostvariti svoje pravo na ravnopravno tržišno natjecanje, ukoliko je utemeljeno. Pri tome bi se koristio i jedan pravni lijekom pred jednim te istim sudom koji je svestrano verziran u tržišnim pitanjima. U protivnom, mali poduzetnik treba prethodno prepoznati koji tržišni regulator je nadležan za koju vrstu postupka zaštite njegovih prava na slobodnom tržištu. Pri tome se može dogoditi da se sukcesivno vode i dva postupka pri različitim tržišnim regulatorima o istom pitanju, stoga što je svaki ograničen na uporabu samo onih pravno-ekonomskih instituta koji su njegovoj isključivoj nadležnosti. Pri tome, nije isključena mogućnost zauzimanja različitog stajališta u različitim postupcima o istoj pravnoj stvari.

Najčešće ponavljan zahtjev široke poslovne zajednice je želja za – pravnom sigurnošću. Jedan tržišni regulator nadležan za rješavanje svih oblika narušavanja tržišnog natjecanja, radilo se o sektorskoj ex ante regulaciji energije, elektroničkih komunikacija, poštanskih, željezničkih ili u budućnosti nekih drugih mrežnih usluga ili zaštiti tržišnog natjecanja komplementarnim, ex post, instrumentima zabrane zlouporabe vladajućeg položaj poduzetnika, kontrole koncentracija među poduzetnicima ili sprječavanja kartela među njima, nedvojbeno bi tome doprinio. To su i prepoznali u nekim zemljama Europske unije. Hrvatska je mala zemlja sa svojedobno priličnim brojem tržišnih regulatora koji su obavljali srodne poslove štićenja ravnopravnih uvjeta na tržištu za sve fizičke i pravne osobe ali u različitim gospodarskim sektorima. Trgovinski otvorena Nizozemska je objedinila sve nacionalne tržišne regulatore u jednu instituciju pod znakovitim nazivom: Authority for Consumers and Markets (ACM).

Da Hrvatska jest na putu objedinjavanja tržišnih regulatora ukazuje pozitivan primjer pripajanja nekadašnjeg tržišnog regulatora za poštu (Vijeće za poštanske usluge) i nekadašnjeg tržišnog regulatora za željeznicu (Agencija za regulaciju tržišta željezničkih usluga) današnjem višesektorskom tržišnom regulatoru mrežne djelatnosti tj. za elektroničke komunikacije, poštu i željeznicu (Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti, HAKOM). Naravno, bilo je pitanja kakve veze ima pošta sa željeznicom, a njih dvoje pak sa Internetom i elektroničkim komunikacijama? U tehničkom pogledu, doista malo, međutim u ekonomsko-pravnom pogledu radi se o identičnim tržišnim odnosima. Da li mrežne djelatnosti kao što su energetske usluge ili elektronički mediji mogu biti također objedinjeni sa prethodno navedenima? Mogu, uz neznatne prilagodbe u regulatorno-upravljačkoj organizaciji, kao i pri prethodna dva pripajanja. Da li se mogu nadalje objediniti poslovi Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i ovakvog višesektorskog regulatora (HAKOM)? Mogu, također prilično jednostavno. Nizozemski primjer je ilustrativan. Njegove odlike su jednostavnost, ekonomičnost, stručna logičnost, interdisciplinarnost, te pravna sigurnost (one stop shop) koja je važna svakom poduzetniku i investitoru kada bira zemlju u kojoj namjerava pokrenuti posao i zaštiti svoja tržišna prava koja će mu etablirani poduzetnici u praksi, rado uskratiti, a time spriječiti i sve inovacije koje je mogao ponuditi potrošačima i društvenoj zajednici.

Skraćeni link za ovaj tekst je http://wp.me/p2R6LY-fZ

O autoru: Dr. sc. Nikola Popović, glavni tajnik Instituta za javnu upravu iz Zagreba.

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Državna uprava, Javna uprava i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s