Struka i politika*

KopricPrije par dana prišao mi je u trgovini sugrađanin, stanovnik jedne susjedne općine, predstavio se i zapitao: „Dobro, kaj delate, kad budete konačno ukinuli te bespotrebne općine?“ Nakon početnog iznenađenja nastavili smo razgovarati. Kaže, općina ne pruža manje-više ništa od javnih usluga, osim što naveze šljunak na neke putove i pošalje uplatnice za komunalnu naknadu, te naplati porez i prirez, kad ostvariš neki dohodak, a i to za nju obavlja Porezna uprava. Navodno ni prijevoz za školsku djecu nije osiguran.

Nije on jedini koji me percipira kao nekakvog terminatora nepotrebnih općina i županija, borca protiv birokracije, partitokracije i tko zna čega još. Primijetio sam više puta zadnjih godina, naročito nakon niza medijskih nastupa i izjava, da me slično doživljavaju i neki političari, novinari i neki drugi, pa čak i pokoji student koji prati medije ili politiku. Imao sam i neke rijetke časti kao što je ona kad je jedan potpredsjednik Vlade tražio da Vlada demantira podatak koji sam kao tentativni iznio u izjavi novinaru, a koja se kasnije pokazala točnom, čak i umjerenom. No, ipak su jedne dnevne novine demanti Vlade stavile na naslovnicu, skupa s mojom fotografijom.

Sve se promijenilo, bar se tako činilo, u drugoj polovici 2015. godine, prije i neposredno poslije izbora za Hrvatski sabor. Svi su tražili stručnjake, novine, televizija, radio, Internet portali, političari, pa čak i ozbiljni i manje ozbiljni časopisi… U struku su se kleli neki značajni politički akteri pa i velike političke stranke. Govorilo se o stručnoj vladi, u kojoj naravno glavnu riječ vode – stručnjaci. Ne političari. Stručnjak je postao neko gotovo božansko biće koje će odmjereno, argumentirano, pravedno i odlučno provesti reforme, toliko potrebne da se vratimo na dobar put razvoja, stabilnosti i prosperiteta.

O vladi stručnjaka sam se negativno izrazio još u jednoj davnoj izjavi za davno upokojeni Vjesnik, negdje 2001. godine. Vlada je političko tijelo, traži političare kao članove, a i svatko tko postane njezin član postaje političar, mora se ponašati i odgovarati kao političar. A uloga stručnjaka nije biti političar. Naravno da svaki stručnjak ima svoja politička uvjerenja, ali u javnom se bavljenju ipak treba voditi interesom zajednice i pravilima svoje struke, a ne politikom i političkim simpatijama.

Stručnjaci mogu analizirati javne politike, to se od njih očekuje. Mogu ocjenjivati i evaluirati uspješnost javnih politika. Čak bi i trebali predlagati rješenja za javne probleme, rukovodeći se opet dugoročnim interesom zajednice i svojim najboljim znanjem. Rješenja koja predlažu trebala bi biti dobro utemeljena na poznavanju i istraživanju problema, na razumijevanju šire situacije u kojoj se problem razvio i u kojoj ga treba rješavati, te na skrupuloznom ali i odvažnom predlaganju onih poteza koji doista mogu polučiti poželjne rezultate. Drugim riječima, mi trebamo dati odgovore na pitanja koja postavlja zajednica u kojoj živimo, bez predrasuda i bez pogodovanja ovome ili onome političkom akteru.

Da bi to mogli, stručnjaci trebaju komunicirati s politikom. Politika je kanal kroz koji se problemi zajednice uočavaju i definiraju. Političari su među prvim korisnicima rezultata istraživanja, stručnog rada i znanja stručnjaka koji se bave tako eklatantno javnim problemima kao što je javna uprava ili lokalna samouprava. No, daljnja je odgovornost njihova – stručnjaci nisu ti koji trebaju nešto poduzimati odnosno donositi odluke. To je odgovornost politike. Ujedno, njihova je odgovornost temeljiti svoje djelovanje ne samo na specifičnim interesima i vrijednostima svojeg biračkog tijela, nego i na rezultatima rada znanosti i struke. Samo takva politika je utemeljena na dokazima (evidence-based policy). Isprazno, intuitivno i naprasno vođenje politike danas se smatra neprihvatljivim i u većini demokratskih zemalja je napušteno. Time se politika otrgla od emocionalnih i grubih ideoloških tema te posvetila dobrobiti građana, poduzetnika, razvoja, životne sredine i dugoročnog održivog razvoja u skladu s prirodom.

U tom smislu, i mi u Hrvatskoj već dulje vrijeme radimo ne samo brojne analize različitih aspekata sustava lokalne i regionalne samouprave te javne uprave općenito, nego i formuliramo prijedloge za javne politike koje su političari slobodni koristiti. To je naša dužnost – dati zajednici ono što prema poznavanju i razumijevanju stvari smatramo primjerenim, mogućim i korisnim. No, na kraju, na političarima je odluka. Oni trebaju preuzeti teret odgovornosti, oni trebaju donijeti odluke, provesti ih, paziti na procese promjena, tražiti pomoć od stručnjaka. Vikanje za i protiv nečega nije to što se od njih očekuje. Konsenzus oko reformskih mjera u drugim je zemljama moguć upravo zato što političari ne viču „za“ i „protiv“, nego razmatraju argumente stručnjaka i nastoje dobiti što bolji stručni savjet.

Na raspravi u okviru skupa o reformi javne uprave koja je održana 22. travnja 2016. zapitao me voditelj, poznati televizijski čovjek, jesam li kao netko tko se stalno zalaže za ozbiljne, korijenite reforme već pomalo rezigniran. „Umjereno“ rekao sam. Što je sustav javne uprave složeniji, fragmentiraniji, skuplji i nelogičniji, što je u većem raskoraku s načelima racionalnog upravljanja, to je za nas istraživače i profesore bolje, jer su nam izlaganja na međunarodnim konferencijama ali i na domaćim predavanjima zanimljivija, ima više slučajeva koje možemo istraživati i temeljem kojih naši inozemni kolege mogu reći „Pa vi ste stvarno jedna zanimljiva zemlja.“ Kad sam u jednoj bjelovarskoj srednjoj školi nedavno držao predavanje za prepunu dvoranu o hrvatskoj lokalnoj samoupravi smijeha i pažnje publike nije nedostajalo.

Kao čovjek od struke nisam odgovoran za promjene i reforme. Moj zadatak je argumentirati, pa i zalagati se za njih, čak do mjere koja je preko onoga što politika može podnijeti. Samo tako možemo naprijed. No, niti sam odgovoran, niti mogu, niti želim bilo što ukidati. Ni općine ni županije. Kad bih mogao, ja bih sve to napravio puno pametnije, i svi bi na kraju bili zadovoljni. Uostalom, o tome sam nešto pisao i ovdje, i opet ću.

Na kraju, među nama, ipak i kod mene ostaje gorak okus upornog odbijanja politike i političara da poslušaju glas razuma, struku i znanost. Oni doista mogu reći „keep calm and govern on“ iliti „ostani miran i vladaj dalje“, što te briga dok si na vlasti, i slično, ali ostaje pitanje, za sve nas, za našu djecu: zašto nema reformi koje bi osigurale bolje, efikasnije i jeftinije javne usluge kad racionalni argumenti govore njima u prilog?

Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-g8

O autoru: Prof. dr. sc. Ivan Koprić, redoviti profesor, predstojnik Katedre za upravnu znanost i predstojnik Studijskog centra za javnu upravu i javne financije Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te predsjednik Instituta za javnu upravu

*Tekst je objavljen u Vrbovečkim novinama br. 59 od 29. travnja 2016., str. 6.

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Javna uprava i označen sa , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Struka i politika*

  1. Jurica Mikulić napisao:

    Odličan članak i odličan blog, žao mi je što ga nisam ranije otkrio. 🙂

  2. slavica napisao:

    Potvrđujem. Pratim svoje profe.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s