Nejednaka praksa prema kojoj se dodatno obrazovanje više cijeni u općini nego u ministarstvu

Zapošljavanje, položaj i plaća u javnoj upravi uvjetovani su obrazovanjem, radnim iskustvom i rezultatima rada.

Tako za prijam u službu treba udovoljiti uvjetima u pogledu stručne spreme odnosno stečenog akademskog obrazovanja i radnog iskustva u struci (ako se ne radi o vježbeništvu), a za raspored na odgovornija i bolje plaćena radna mjesta, koja se ne popunjavaju javnim natječajem, u obzir se uzimaju i rezultati rada odnosno kvaliteta obavljanja poslova dosadašnjeg radnog mjesta.

Pored toga, službenici u državnim tijelima, lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i javnim službama koji za vrijeme službe steknu viši akademski stupanj obrazovanja ili specifično dodatno obrazovanje (certifikat), najčešće mogu računati na uvećanje plaće po osnovi naknadno stečenog obrazovanja, mogućnost napredovanja ili rasporeda na bolje plaćeno radno mjesto na kojem se traže specifična znanja.

No, razlike u vrednovanju dodatnog odnosno naknadno stečenog obrazovanja službenika u javnoj upravi velike su.

TKU i Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike dodatno obrazovanje priznaju selektivno

Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama i Kolektivni ugovor za državne službenike magistrima znanosti omogućavaju uvećanje plaće od osam, a doktorima znanosti od 15 posto, s time da je onaj za državne službenike i namještenike uvećanje plaće omogućavao samo „ako znanstveni stupanj nije uvjet za radno mjesto na kojem službenik radi i ako je znanstveni stupanj u funkciji poslova radnog mjesta na kojem službenik radi“.

Posljednjim izmjenama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, temeljem odredbe Kolektivnog ugovora po kojoj će se povoljnija prava ugovorena za područje javnih službi jednako primjenjivati i na državne službenike i namještenike, brisan je uvjet prema kojem znanstveni stupanj ne smije biti uvjet za radno mjesto na kojem službenik radi i mora biti u funkciji poslova radnog mjesta.

Međutim, uvećanje plaće po osnovi stečenog višeg stupnja obrazovanja zaobišlo je osobe koje su završile poslijediplomski stručni ili umjetnički studij na veleučilištu ili visokoj školi i stekle stručni naziv magistar, kao i sobe koje su nakon uvođenja „bolonje“ stekle akademski naziv sveučilišni specijalist i koje su s pravom ukazivale na činjenicu da se u državnoj i javnim službama priznaje uvećanje plaće po osnovi stečenog stupnja magistra znanosti, koji kao takav više ne postoji, a da se istovremeno uvećanje plaće po osnovi stečenog višeg stupnja obrazovanja ne priznaje sveučilišnim specijalistima i magistrima struke.

Pored njih, na uvećanje plaće temeljem obrazovanja u državnoj i javnim službama ne mogu računati ni osobe koje su položile pravosudni ispit ili imaju završen i drugi fakultet.

Ovih su činjenica svjesni i sindikati koji ugovaraju kolektivne ugovore i Vlada koja s njima pregovara pa tako prvi iz pregovora u pregovore pokušavaju ugovoriti uvećanja plaće i za sveučilišne specijaliste i magistre struke, a drugi na to uporno ne pristaju, kao razloge navodeći da bi uvećanje plaće trebalo izbaciti iz kolektivnih ugovora i za magistre i doktore znanosti ili pak da će se to riješiti kroz zakone o plaćama u državnoj i javnim službama.

U državnoj službi je, doduše, Uredbom o načinima i uvjetima napredovanja državnih službenika predviđena mogućnost napredovanja službenika koji steknu viši stupanj obrazovanja na poslove radnog mjesta državnih službenika za koje je kao uvjet propisan stupanj obrazovanja koji je naknadno stekao, ukoliko imaju završen poslijediplomski znanstveni i stručni studij, odnosno doktorat znanosti povezan s državnom ili javnom upravom, ali takvo napredovanje ovisi o dobroj volji poslodavca i raspoloživim radnim mjestima.

Lokalna samouprava fleksibilnija u vrednovanju dodatnog obrazovanja

No, za razliku od državne i javnih službi, situacija je bitno drugačija u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, gdje se uvećanje plaće temeljem dodatnog obrazovanja u aktima poslodavaca (pravilnici o radu) ili kolektivnim ugovorima uopće ne priznaje, priznaje na način kako je to ugovoreno u državnoj i javnim službama ili se to čini na način koji je usklađen s akademskim nazivljem prije i poslije bolonjskog procesa.

Primjerice, Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u gradskim upravnim tijelima Grada Zagreba predviđa uvećanje plaće od osam posto za službenika koji ima akademski stupanj magistra znanosti (mr.sc.), stručni naziv magistar (mr.), odnosno akademski naziv sveučilišni specijalist (univ. spec.) i 15-postotno uvećanje plaće za doktore znanosti.

Kolektivni ugovor za zaposlene u upravnim tijelima Grada Požege predviđa uvećanje plaće od četiri posto za službenika „koji uz akademski stupanj koji je uvjet za raspored na radno mjesto ima završen drugi sveučilišni ili stručni studij na visokim učilištima“, uvećanje plaće od osam posto za službenika koji ima znanstveni stupanj magistra znanosti ili sveučilišnog specijalista te uvećanje plaće od 15 posto za doktore znnaosti.

Pravilnik o radu Grada Pregrade još je 2013. predvidio uvećanje plaće od pet posto ako službenik ima znanstveni stupanj sveučilišni specijalist, dok je Pravilnik o radu Općine Vrsar uvećanje od osam posto predvidio i za sveučilišne specijaliste, a od 15 posto pored doktora znanosti i za doktore umjetnosti.

Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u upravnim tijelima Koprivničko-križevačke županije uvećanje plaće od osam posto predvidio je i za službenike s položenim pravosudnim ispitom i sveučilišne specijaliste.

Dakle, u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi isti ili različiti sindikati koji sudjeluju u pregovorima za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama uspjeli su ugovoriti drugačija, šira i s bolonjskim procesom usklađenija rješenja uvećanja plaće po osnovi stečenog obrazovanja, a nerijetko su to činili i sami poslodavci jednostranim aktima.

Znanje kao trošak nasuprot znanja kao pretpostavke kvalitetne javne uprave

Razlozi različitog uređenja utjecaja stečenog obrazovanja na uvećanje plaće u javnoj upravi nalaze se u činjenici da se za područje državne i, posebice, javnih službi pregovara s poslodavcem koji svako ugovoreno pravo prvenstveno gleda s aspekta goleme brojke od 60 odnosno 180 tisuća zaposlenih i u uvjetima nepostojećih podataka o broju potencijalnih korisnika prava na uvećanje plaće po osnovi stjecanja akademskog naziva sveučilišnog specijalista ili magistra struke, pri čemu se više računa vodi o proračunskim (ne)mogućnostima od eventualnih pozitivnih učinaka ulaganja u ljudske potencijale odnosno zaposlenike koji su za vrijeme službe ulagali u vlastito obrazovanje.

U lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kvalitetu i opseg rješenja kojima se stimulira ulaganje u vlastito obrazovanje i stručnost uvelike diktiraju ne samo financijski kapaciteti pojedine jedinice, već i prosvjećenost njihovih čelnika, koji ovakvim mjerama stvaraju preduvjete za privlačenje i zadržavanje kvalitetnih kadrova.

Zakon o plaćama i dodatno obrazovanje

Rješenje problema kvalitetnog vrednovanja dodatnog obrazovanja u državnoj službi nazire se u odredbama radnog materijala Zakona o plaćama državnih službenika i namještenika, kojim je predviđeno promicanje temeljem višeg stupnja obrazovanja.

Prema ovom materijalu državni službenik i namještenik koji je tijekom službe odnosno radnog odnosa stekao viši stupanj obrazovanja, u području povezanom s poslovima radnog mjesta na koje je raspoređen odnosno zaposlen, promicao bi se za jedan platni stupanj unutar platnog razreda u koji je radno mjesto razvrstano, za svaki stupanj obrazovanja koji je viši od propisanog za radno mjesto.

Dakle, ove zakonske promjene omogućile bi da i osobe sa stručnim nazivom magistar, kao i sveučilišni specijalisti ostvare odgovarajuće uvećanje plaće temeljem dodatnog obrazovanja.

Međutim, ostaje otvoreno pitanje kako vrednovati znanje koje je osoba stekla završivši drugi fakultet ili pravosudni ispit, odnosno znanje stranog jezika kojim se služi u svakodnevnom radu.

Naime, ovim se zakonskim prijedlogom želi istovremeno iz kolektivnog ugovora izbaciti mogućnost ugovaranja prava koja su regulirana zakonom, iako ugovaranje uvećanja plaće za, npr. pravosudni ispit, njime nije predviđeno.

Dakle, rješavanjem jednog problema, možda se zatvore vrata za rješavanje drugih, a to nije dobro, posebice stoga što Vlada kao predlagatelj zakona o plaćama takvom isključivošću sama sebi šalje poruku kako ne vjeruje u vlastiti pregovarački odbor i sužava mu prostor da zajedno sa sindikatima odgovarajuće reagira na pitanja koja nameće svakodnevni život, a nisu odgovarajuće riješena zakonskim propisima.

O autoru: Siniša Kuhar, dipl. socijalni radnik, dugogodišnji državni službenik i glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH

Skraćeni link za ovaj tekst je: https://wp.me/p2R6LY-iV

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Državna uprava, Javna uprava i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s