Poljuljani temelji sustava plaća u javnoj upravi

Sustav plaća u javnoj upravi – državnoj službi, javnim službama i lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u Hrvatskoj nije jedinstven, ali temelji su mu definirani na jednak način. To se prije svega odnosi na sastavnice osnovne plaće, dok se kod dodataka na plaću primjenjuju različita rješenja.

U sva tri sustava osnovnu plaću čini koeficijent složenosti poslova radnoga mjesta, koji se množi s osnovicom za izračun plaće, a sve zajedno uvećava za 0,5 posto za svaku navršenu godinu staža, tzv. minuli rad. Dodaci na osnovnu plaću su dodaci za uspješnost u radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada i druga uvećanja plaće. Zajedničko im je i to da koeficijente autonomno određuje poslodavac, uz prethodno savjetovanje sa socijalnim partnerima, a o osnovici se, u pravilu, pregovara i uređuje se kolektivnim ugovorom.

Različit je, međutim, način na koji se u utvrđuju i donose dodaci na plaću, posebice dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada, koje u državnoj službi uređuje uredbom Vlada RH, u javnim službama granski i kućni kolektivni ugovori, dok u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi takvi dodaci u pravilu ne postoje. Ostali dodaci, za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom, u smjeni, dvokratni rad, rad u turnusu, naknadno stečeno obrazovanje, u pravilu se uređuju kolektivnim ugovorima, kao i dodaci za službenike i namještenike s 20 i više godina staža.
Jednako je i s materijalnim pravima poput otpremnine pri odlasku u mirovinu, pomoći radi dužeg bolovanja, dnevnice, terenskog dodatka, pasivnog dežurstva, dodatka za odvojeni život, naknade troškova prijevoza na posao i s posla, kolektivnog osiguranja, prava na sistematske preglede, jubilarne nagrade, dara za djecu, božićnice i regresa te otpremnine kod poslovno uvjetovanog otkaza, koje se redovito ugovaraju kolektivnim ugovorima, a alternativno internim aktima poslodavca tamo gdje kolektivni ugovori nisu sklopljeni, što se prije svega odnosi na jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Međutim, posljednjih mjeseci su u relativno heterogenom sustavu plaća poljuljani zajednički temelji – osnovna plaća. To se dogodilo pristankom vlade na ultimativne zahtjeve sindikata u obrazovanju za povećanjem plaća kroz koeficijente, temeljem kojih su povećani koeficijenti nastavnog osoblja, ali i nedavnim sporazumom između MUP-a i reprezentativnih sindikata kojima su ugovoreni dodaci u osnovnoj plaći, čime su narušeni pozitivnim propisima utvrđeni rasponi koeficijenata i struktura osnovne plaće u koju su sada ušli i dodaci koji su ranije po definiciji bili dodaci na osnovnu plaću. Doduše, to je već ranije učinjeno i u državnoj službi, u kojoj se koeficijent složenosti poslova radnoga mjesta uvećava za 4, 8 i 10 posto službenicima i namještenicima s 20 i više godina staža, čime se također narušavaju rasponi koeficijenata za pojedine vrste radnih mjesta (VSS, VŠS, SSS i NSS).

U lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi osnovna je plaća ostala nedirnuta i njezino eventualno narušavanje podložno je sankcijama upravne inspekcije, koja redovito nalaže mjere u slučaju ugrađivanja dodataka u osnovnu plaću. Međutim, županije, gradovi i općine prigrlili su priliku koja se ukazala propisivanjem mogućnosti isplate neoporezivih primitaka po osnovi nagrade za ostvarene rezultate rada zaposlenicima do 5000 kuna, čime je u LP(R)S stvorena nova alternativna masa za plaće, kojom se za poslodavce jeftinije povećavaju „plaće“, a u stvarnosti zaposlenici i javni fondovi uskraćuju za doprinose iz kojih se osiguravaju mirovine i socijalna sigurnost građana.
Ova je (ne)porezna mjera, sudeći po izjavama ministra financija Zdravka Marića prvenstveno namijenjena privatnom sektoru, ali svoju je primjenu pronašla i kod poslodavaca u javnoj upravi pa se tako što, osim u JLP(R)S, pokušalo i u javnim službama. No, tamo su nadležna inspekcijska tijela (HZZO) u nekoliko navrata kaznila poslodavce u zdravstvu jer su isplatili neoporezivi iznos nagrade za ostvarene rezultate rada u situaciji u kojoj vlada nije uredbom utvrdila kriterije za nagrađivanje, na što ju obvezuje članak 8. Zakona o plaćama u javnim službama. U državnim tijelima pak ni ne pomišljaju na isplatu neoporezive nagrade, budući da je vlada i tamo „zaboravila“ donijeti uredbu o nagrađivanju iz članka 111. Zakona o državnim službenicima i namještenicima iz davne 2001., zbog čega se „ne zna“ koje kriterije nagrađivanja treba primijeniti. Doduše, upravna inspekcija mogla bi na sličan način kao u zdravstvu reagirati i u županijama, gradovima i općinama koje su svoje zaposlenike „nagradile“ za ostvarene rezultate rada, ukoliko se radi o jednakim paušalnim iznosima u uvjetima u kojima takva „nagrada“ u stvari predstavlja stalni mjesečni dodatak neovisan o rezultatima rada, što Zakon o plaćama u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, člankom 13. izrijekom zabranjuje.

Stoga se slobodno može reći kako je na djelu razgradnja temelja sustava plaća u javnoj upravi, do koje u državnoj i javnim službama dolazi jer je vlada ustuknula pred pritiscima socijalnih partnera i pristala na uređenje koeficijenata suprotno pozitivnim propisima odnosno počela ugovarati dodatke suprotne zakonskoj definiciji osnovne plaće, dok je u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi na djelu „bijeg“ u neoporezivu sferu odnosno povećanje „plaća“ kroz neoporezive primitke.

Situacija koja je nastupila nameće potrebu definiranja politike plaća u javnoj upravi, bilo na način daljnjeg liberaliziranja različitih smjerova i rješenja do kojih je došlo na terenu i usklađivanja takve prakse s pozitivnim propisima, koje u tom slučaju treba odgovarajuće izmijeniti, bilo vraćanjem „duha u bocu“ odnosno zakonske okvire, ukoliko je tako nešto uopće moguće. Drugi mogući smjer jest nastavak „laissez-faire“ politike, kojom se dopuštaju kreativna dogovorna ili jednostrana rješenja, koja dugoročno mogu dovesti do konačnog kolapsa sustava plaća uslijed generiranja novih iznimki kojima se sustav plaća stalno „nadograđuje“. Treći put jest konačno uređenje jedinstvenog sustava plaća za cijelu javnu upravu, uvažavajući različiti način i tijekove financiranja državne uprave, javnih službi i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i njihove posebnosti.

Ukoliko se to ne dogodi, nastavit će se stanje više-manje kontroliranog kaosa s povremenim sektorskim i resornim bunama i društvenim nemirima, pod uvjetom da to nije i svrha sadašnjeg sustava u kojem netko uvijek lovi za rep onoga drugoga.

Skraćeni link za ovaj tekst je:https://wp.me/p2R6LY-jh

O autoru: Siniša Kuhar, dipl. soc. radnik, dugogodišnji državni službenik i donedavni glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Državna uprava, Javna uprava, Lokalna samouprava i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s