Treba li mijenjati sindikalnu paradigmu?

Piše: Siniša Kuhar*

Sindikati i njihovi zahtjevi su u ovome inflacijskom trenutku svakodnevno prisutni u javnome medijskom prostoru. Oni traže bolji život i veća prava za svoje članove ugrožene posljedicama inflatornog poništavanja učinaka rezultata kolektivnog pregovaranja u prethodnom predinflacijskom razdoblju.

U situaciji u kojoj je život sve skuplji i teži, a platna i kupovna moć sve manja, njihovi se zahtjevi čine razumnima i logičnima, ali ako se djelovanje sindikata sagledava u svojoj ukupnosti postavlja se pitanje koja je uopće svrha sindikalnog djelovanja i jesu li ciljevi, metode i društveni učinak sindikata korak naprijed ka boljem i pravednijem svijetu.

Sindikati su, u pravilu, nestranačke udruge koje se osnivaju sukladno Zakonu o radu, s ciljem promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova – radnika, službenika i namještenika i drugih (ne)sretnika koji svoju plaću zarađuju radeći za različite poslodavce.

Plemeniti ciljevi

Pored ciljeva koje moraju imati u svojim statutima kako bi zadovoljili uvjete iz ZOR-a, sindikati često zazivaju demokratsko i pravedno društvo, socijalnu pravdu i druge plemenite ciljeve u svojim statutima, ali njihovo djelovanje ograničeno je stvarnim i mjesnim područjem za koje su registrirani pa je time i njihov rad usmjeren na promicanje socijalnog i materijalnog položaja članova zaposlenih na određenom geografskom i/ili području rada poslovnih subjekata interese čijih radnika zastupaju.

Njihova je mjesna nadležnost najčešće sadržana u nazivima svakog pojedinog sindikata pa tako, npr., imamo sindikate koji u svom nazivu ističu kako se radi o sindikatu koji djeluje na području Republike Hrvatske ili „samo“ Hrvatske, ali i na području neke županije ili sindikalno formirane regije, poput Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (koliko me sjećanje služi prvotno se radilo o Sindikatu Istre i Kvarnera, bez Dalmacije).

Što se stvarne nadležnosti tiče nazivi je određuju tako što se iz njih vidi kako se radi o sindikatima određene tvrtke, javne ili državne službe, državnog poduzeća odnosno pripadnika određene profesije ili djelatnosti.

No, naziv i područje djelovanja definirano statutom ne ograničavaju sindikate koji su osnovani radi okupljanja i promicanja interesa specifičnog članstva u zastupanju interesa i drugih zaposlenika koji se u njih žele učlaniti iz različitih razloga.

Zakon o radu ne poznaje niti propisuje ograničenja u pogledu prava radnika da pristupaju bilo kojem sindikatu, niti sindikatima nameće ogranićenja u pogledu zastupanja radnika, a koja si oni eventualno sami nisu propisali. Tako, hipotetski, neki liječnički sindikat bez problema može učlanjivati u svoje redove čistačice, spremaćice, portire, domare i druge radnike, ako je svojim statutom to omogućio, tako što je dozvolio učlanjivanje i drugih zaposlenika koji prihvaćaju njegov statut, ma od kuda dolazili.

Takvi sindikati bez problema i s punim pravom mogu kolektivno pregovarati na području na kojem su reprezentativni, bez obzira kako se zvali. Tako bi gore spomenuti zamišljeni liječnički sindikat temeljem dogovora s ostalim sindikatima ili propisa o reprezentativnosti mogao pregovarati za kolektivni ugovor bilo koje službe, tvrtke ili djelatnosti koja nema veze s liječničkom profesijom temeljem odgovarajućeg broja članova poslovnog subjekta za koji se pregovara.

Sindikalni darvinizam

Dapače, u praksi se sve ćešće događa da sindikati koji djeluju na području neke brojne zaposleničke populacije i na taj način osiguravaju reprezentativni pregovarački potencijal preotimaju članstvo službi za područje kojih nisu prvotno onovani, ali njihovim kooptiranjem omogućavaju i takvim članovima zastupanje njihovih specifičnih interesa u okviru reprezentativnog i pregovarački potentnog sindikata. Ovakva praksa je posebno došla do izražaja u periodu očekivanog konzumiranja većih materijalnih prava reprezentativnih sindikata u odnosu na članove nereprezentativnih sindikata, do kojeg je i trebalo doći potpisivanjem dodataka Temeljnom kolektivnom ugovoru za javne službenike i namještenike i Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike, ali je odredbu Zakona o radu koja je to omogućavala izvan snage stavila odluka Ustavnog suda RH od 23. svibnja 2023. godine.

Naravno, ovakav sindikalni darvinizam u kojem opstaju samo najveći i najreprezentativniji sindikati ukazuje i na kanibalsku ćud sindikata, koji suradnju i dogovor pretpostavljaju snazi i „proždrljivosti“ odnosno izrazito malu spremnost sindikata da potencijalne zapreke na putu promicanja zajedničkih i specifičnih interesa svojih članova prevladavaju dogovornim okrupnjavanjem, spajanjem i zajedničkim pregovaračkim platformama.

Razloge za takvo stanje ne treba tražiti isključivo u predatorskom karakteru velikih sindikata, posebice imajući u vidu kako su i mali sindikati na području svog ograničenoga djelovanja često najveći sindikati, koji tamo pokazuju jednaku netrpeljivost prema sindikatima manjima od sebe, kakvu sudbinu i sami doživljavaju na širem pregovaračkom području.

Naime, velikim sindikatima konkurenciju (poput velikih stranaka na području državne i lokalne politike) često čine sindikati formirani od izopćenika ili otpadnika iz vlastitih redova koji su, ne mogavši nametnuti vlastita politička rješenja ili ostvariti osobne sindikalno-karijerne i materijalne interese, osnovali nove i „bolje“ sindikate čije je sindikalno djelovanje usmjereno ne samo na probitak vlastitog članstva, već i prokazivanje pogrešnog, neučinkovitog, oportunističkog, izdajničkog i uopće interesima članstva suprotnog djelovanja velikih sindikata.

Možda baš zato se međusindikalna suradnja u pravilu ostvaruje između malih sindikata sa zajedničkom agendom pariranja velikim sindikatima, što dodatno produbljuje ionako prisutan jaz između malih i velikih sindikata.

Ni med cvetjem ni pravice

No, možda i najveću prepreku zajedničkom i sinergijskom djelovanju sindikata usmjerenom ka uspostavi pravednijeg društva, u kojem će se interesi radnika promicati univerzalno i sveobuhvatno, čini upravo sindikalni partikularizam i pretpostavljanje specifičnih interesa pojedinih mikro grupacija radnika interesima većine.    

Sindikati, kad mogu i kad za to imaju podršku poslodavaca, ugovaraju nesrazmjerno veća prava ne samo za specifične i s drugim skupinama radnika neusporedive uvjete rada, već i za one radnike i poslove koji ni po ćemu nisu specifični i kakvih ima i drugdje, stvarajući novu i potencijalno društveno nepravednu situaciju na koju se mogu pozivati drugi sindikati, koji djeluju u drugim poslovnim subjektima i djelatnostima.

Ako ugovorite posebne dodatke na plaću za liječnike, medicinske sestre, socijalne radnike i druge profesije koje djeluju u specifičnim uvjetima, ali i dodatke za zaposlene u administrativnim ili tehnićkim službama koji obavljaju gotovo identične poslove kao i zaposleni bilo gdje drugdje na takvim poslovima, pitanje je gradite li pravedno društvo ili društvo u kojem je „pravda“ ogledalo pregovaračke pozicije i spremnosti poslodavca da u određenom trenutku pristane na neprincipijelna rješenja ili čak i iniciraju njihovo ugovaranje zbog ograničenih zakonskih mogućnosti rasta plaća.

Ako sindikat nekoj grupaciji radnika ugovori materijalno i društveno povoljniju poziciju ugovornim pretvaranjem njihovih poslova općeg karaktera u specifične poslove, eventualnim dodavanjem prefiksa nazivu njihovog općeg radnog mjesta, on je za te članove učinio mnogo, ali je istovremeno stvorio novu društvenu nepravdu, na koju će se s pravom pozvati sindikat u pregovorima u usporedivoj situaciji.

Prvao na besplatan ručak ili švercanje u tramvaju?

Sindikati svoj utjecaj i društvenu poziciju pokušavaju osnaživati i zakonskim potvrđivanjem njihovog ekskluziviteta na kolektivno pregovaranje u obliku većih prava svojih članova u odnosu na nečlanove sindikata, pravdajući to svojim financijskim i stručnim doprinosom koji su omogućili njihovi plaćajući članovi, premda su dosad takvi pokušaji neslavno propadali „zahvaljujući“ odlukama Ustavnog suda RH.

Prvi pokušaj, onaj iz 2003. godine, koji je inaugurirao rješenje po kojem bi nečalnovi sindikata plaćali doprinos sindikatima koji su pregovarali za kolektivni ugovor, pao je na Ustavnom sudu jer nije poštovao pravo građana i radnika na sindikalno organiziranje odnosno jednako takvo prvo na sindikalno neorganiziranje.

Drugi pokušaj trebao je omogućiti reprezentativnim sindikatima da za svoje članove ugovore veća materijalna prava od članova nereprezentativnih sindikata i nečlanova sindikata, srazmjerna njihovoj uplaćenoj godišnjoj članarini, ali je takvo rješenje također osporeno odlukom Ustvnog suda kao diskriminirajuće.

I dok je prvo rješenje kojim je uveden, de facto, sindikalni porez nečlanovima sindikata, koji se trebao slijevati (i slijevao se do ukidanja) u džepove sindikata za posljedicu imao rast broja sindikalno organiziranih članova, drugo zakonsko rješenje koje je u jednako (za njih) nepravednu situaciju stavilo i nečlanove i članove nereprezentativnih sindikata dovelo je prvenstveno do egzodusa članstva iz nereprezentativnih u reprezentativne sindikate, budući da je promicalo rješenje koje je za rezultat imalo materijalni probitak u obliku većih iznosa pojedinih materijalnih prava (čak i do 50 eura) za svakog člana reprezentativnih sindikata.

Dakle, u slučaju iz 2003. godine, nečlan sindikata je trebao plaćati postotak iz svoje plaće sindikatima zbog njihovog djelovanja u njegovu korist ili biti član bilo kojeg sindikata i konzumirati sva prava iz kolektivnog ugovora zamjenom sindikalnog doprinosa nekim iznosom sindikalne članarine, dok je u posljednjem slučaju i nečlan sindikata i član nereprezentativnog sindikata veće pravo iz kolektivnog ugovora mogao ostvariti isključivo učlanjenjem u reprezentativni sindikat.

Drugo rješenje je poremetilo sindikalnu arhitekturu i izazvalo reakciju nereprezentativnih sindikata koji su ukazivali na društvenu nepravdu zbog položaja u koji su dovedeni, smatrajući kako su diskriminirani u odnosu na reprezentativne sindikate, pretpostavljajući pri tome specifićni sindikalni interes zajedničkom interesu svih radnika za većim materijalnim pravima.

Pri tome treba napomenuti kako sindikati imaju zakonski monopol na kolektivno pregovaranje i promicanje i zaštitu interesa svojih članova industrijskim akcijama, koja ih dovodi u poziciju u kojoj jedino oni mogu i imaju materijalnu korist koja proistječe iz sindikalne članarine.

Povlašteni nesindikalni pregovarači

Međutim, premda to tako ne bi smjelo biti, niti je to u skladu s pozitivnim propisima, taj im monopol i društvenu ulogu sve češće osporava i od njih preuzima nelojalna konkurencija u obliku strukovnih udruga, poput onih liječnika i sudaca, koje su o interesima svojih članova poečele izravno i nezakonito pregovarati s poslodavcima pa čak i prijetiti štrajkom ili organizirati po nelegalne štrajkove odnosno djelomične obustave rada.

Paradoksalno je pri tome što se članovi udruge koja nelegalno pregovara s vladom o povećanju plaća i materijalnim pravima te prijeti štrajkom i provodi ga u ograničenom obliku, nalaze u poziciji da odlučuju o tome je li neki pokrenuti štrajk koji organizira sindikat legalan ili nije odnosno je li prije njega zadovoljena sva zakonom propisana procedura za pokretanje štrajka.

Odgovornost za ulazak u prostor sindikalnog djelovanja strukovnih udruga isključivo je na vladi koja je društvenim elitama takvim ponašanjem priznala status građana prvoga reda, omogućivši liječnicima da svoja prava ostvare kroz zakone i propise, a ne sindikalne pregovore, a sucima time što što je njihovu prijetnju i provedbu štrajka „sankcionirala“ dogovorom kojim su vlada i sudačka udruga propisom ugovorili veće plaće i materijalna prava na koja dosad nisu imali pravo. 

Još gore, vlada je tim građanima omogućila da u borbi za vlastite socijalne i materijalne probitke ne moraju, kao ostali zaposleni građani, osnivati i finacirati sindikate, već svoje interese mogu promicati i štititi snagom vlastitog društvenog položaja.

Naime, nitko ne brani sucima i liječnicima biti članovima vlastitih ili zajedničkih sindikata, premda je javna tajna, a i praksa je to pokazala, kako obje skupine ovih „radnika“ članarinu, koju u jednakom postotku plaćaju i čistačice, doživljavaju kao nepravednu i previsoku u odnosu na ostale zaposlene, smatrajući kako kao zaposleni s većim plaćama trebaju plaćati manju sindikalnu članarinu.

Dakle, sindikati, s jedne strane, imaju zakonski utvrđeni monopol na kolektivno pregovaranje i štrajk, ali su im taj monopol počele ugrožavati strukovne udruge koje su u svom djelovanju i uz pomoć vlade uspjele „sindikalizirati“ svoje djelovanje.

„Neprijatelj“ sindikata je i licemjerna politika koja jednima nudi rješavanje njihovog statusa odmah i  kroz zajednički dogovorena (ispregovarana) zakonska rješenja, dok druge upućuje na strpljenje i izgradnju dugoročnih zakonskih rješenja u obliku zakona o plaćama koji se, kao spasonosno sistemsko rješenje, bezuspješno donosi od 2005. godine.

Dok jedni zaposlenici moraju osnovati sindikat i postići to da budu reprezentativni na području za koje se pregovara, drugima se omogućava reprezentativnost temeljem zakonskih krpica, premda imaju sve preduvjete za ostvarivanje reprezentativnosti bilo kroz vlastite sindikate, bilo kroz djelovanje unutar zajedničkih sindikata djelatnosti, a pregovarati uspijevaju izravno s predlagateljima zakona i u formi zakonskih rješenja, a ne kolektivnih ugovora.

Sindikati čiji članovi nemaju takvu društvenu težinu kao suci ili liječnici shvatili su kako im je njihova strukovna ili specifična zaposlenička koža postala tijesna pa su se mali sindikati koji po logici zadane veličine tijela u kojima djeluju, a za razinu kojih se ne pregovara, ne mogu dostići brojnost koja im omogućava reprezentativnost, počeli udruživati s namjerom postizanja reprezentativnosti ili pak prijetećim industrijskim akcijama pokušavaju popraviti svoju erodiranu sindikalnu poziciju.

U tom procesu se još nije dogodio slučaj udruživanja reprezentativnih i nereprezentativnih sindikata, što upućuje na realnu mogućnost da će se udruženi mali sindikati koji u budućnosti postignu reprezentativnost ponašati kao i veliki sindikati protiv kojih danas ustaju. To potvrđuje i latentni međusindikalni antagonizam koji ih sprječava u postizanju više i ravnomjernije razine društvene pravde koju uvijek iznova zazivaju.

Sindikati i njihove udruge više razine koji se ne mogu dogovoriti o bitnim zajedničkim ciljevima i načinu kako ih postići, uvijek će pretpostavljati specifični sindikalni interes onome zajedničkom i neprestano se natjecati u tome tko će prvi ugovoriti neko pravo koje drugi nemaju i ugovarati rješenja koja će druge dovoditi u nepravednu poziciju.

Sindikati koji se ne mogu dogovoriti o minimumu zajedničkih standarda kojima bi se uredilo pojedinačno, komplementarno i zajedničko djelovanje, kao i svojevrsni etički kodeks kojim bi se iskorijenio sindikalni kanibalizam, suodgovorni su za ovo što im se događa, tj. za njihovo marginaliziranje od strane društveno utjecajnijih profesija i građana koji u njima ne vide efikasno sredstvo zaštite svojih zaposleničkih interesa.

Sindikati se često nadmeću u isticanju ugroženosti najslabije plaćenih kategorija zaposlenika, ali kada se takve plaće podignu primjenom propisa koji reguliraju minimalnu plaću ili korekcijom koeficijenata, odmah upozoravaju na to koliko su se takvi zaposlenici približili skupini hijerarhijski i po plaći višim skupinama zaposlenika i neodrživosti takve situacije u kojoj platni egalitarizam nije prihvatljiv ni na određeno vrijeme pa čak i ako se radi o njihovim najugroženijim kolegama.

Dakle, sindikalizam i utjecaj i društvenu relevantnost sindikata ne ugrožavaju samo nepogodni ekonomski uvjeti i politike stezanja remena na svim razinama, već i način na koji nastupaju i djeluju na području za koje su osnovani, kao i sposobnost suradnje i zajedničkog djelovanja te fair playa u međusobnim odnosima. U ozračju međusindikalne netrpeljivosti i sindikalnog fragmentiranja ili okrupnjavanja koje nije rezultat dogovora i suradnje već animalne logike preživljavanja najvećih i najjačih, sindikatima se ne piše dobro, kao što im dobro ne čini samo isticanje vlastitih posebnosti u odnosu na ostale ili stalne prijetnje životom koji se neće moći nastaviti ukoliko se baš njima ne  povećaju plaće ili materijalna prava.

Autentični sindikalni odgovor ili nastavak zrcaljenja politike

Bilo bi osvježavajuće i ohrabrujuće jednom čuti sindikalne zahtjeve kojima bi se u cilju ostvarenja društvene pravde artikulirali strateški zajednički ciljevi svih ili većine radnika i prioriteti, dinamika i način njihova ostvarenja.

Društveno blagostanje i pravda teško se postiže u ozračju u kojem pravila igre nisu (pod)jednaka za sve i nekome se put do njega omogućava preko noći, a druge upućuje na dugogodišnju strpljivost i principijelna rješenja.

Ako sindikati krive lošu i neodgovornu politiku za težak ili diskriminirajući položaj svojih članova, zašto se onda u svome sindikalnom svemiru ponašaju na jednak ili sličan način kao i političke stranke ili nositelji političke vlasti i ne mogu osobne i pojedinačne sindikalne interese zatomiti pred zajedničkim interesima radnika koje zastupaju.

Zato je na pitanje s početka ovoga članka treba li promijeniti sindikalnu paradigmu moguće dvojako odgovoriti. Treba, ako se stvarno želi nešto promijeniti na bolje. Ne treba, ako će se u sindikatima nastaviti zrcaliti politika društvenih sukoba i taština pripadnika različitih političkih opcija.

Na kraju, kao autor ovoga članka, bilo bi fer napomenuti kako sam do nedavno bio i sam protagonist i profesionalni sindikalni zagovaratelj ne samo zajedničkog već i uskogrudnog sindikalnog djelovanja i dio problema o kojem pišem. Ipak, vjerujem kako mi dosadašnji vlastiti sindikalni oportunizam i konformizam nije pomutio i iskrivio perspektivu motritelja i komentatora sindikalnog djelovanja iz nesindikalnog diskursa.

* O autoru: Siniša Kuhar, dipl. soc. radnik, dugogodišnji državni službenik i bivši glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH