Jesu li moguće reforme javne uprave? Josip Jambrač analizira raspravu na okruglom stolu koji je u Zagrebu 8. srpnja 2014. organizirao časopis Banka i na kojem se raspravljalo o mogućnostima provođenja reformi javne uprave. U tekstu iznosi viđenje mogućnosti i ograničenja provođenja reformi te ističe potrebu definiranja temeljnih društvenih vrijednosti na kojima će reforma biti utemeljena.
Jučer (8. srpnja 2014.) u Novinarskom domu u Zagrebu održan je okrugli stol na temu reformi (javne uprave) naslovljen pitanjem „Jesu li reforme moguće?“ Rasprava je nakon uvodnih izlaganja potvrdila već uobičajen možebitni zaključak: reforme su moguće, ali samo po mome. Naime, može se zaključiti kako svi sudionici u raspravi smatraju nužnim provođenje promjena, međutim gotovo isključivo prema vlastitom viđenju svrhe i opsega promjena. Ovakav sam zaključak, kao sudionik mnogih rasprava na okruglim stolovima i konferencijama, u posljednjih deset godina, doživio nebrojeno puta, a gledajući rasprave na tv ekranu, mogli ste ga i sami stvoriti.
Čini mi se potrebnim raspraviti tezu o početku. Što je početak promjena? Dakle, od čega i prema čemu se mijenjamo? Držim to pitanje ključnim za jasno opredjeljenje reformskih mjera i svima (pobornicima i protivnicima) jasnim ciljevima odnosno vrijednostima koje se žele postići predloženim promjenama. Čini mi se isto tako, da je (će) pristup reformama, u kojima se podrazumijeva cilj, vrijednost ili neki drugi razlog predlagača promjena, biti (bio je) osuđen na neuspjeh. Stoga se čini logičnim prije definiranja reformskih paketa, krenuti od početka. A na početku je temeljni okvir, ustavni okvir koji bi trebao biti legitimacija svih vrijednosti koje društvo želi ostvariti. Naime, odbacivanjem jednog društvenog i ekonomskog modela 1990-ih godina, podrazumijeva se da smo odbacili sve (pitanje je koje sve) vrijednosti (dobre i loše, ili samo loše, ili samo dobre?) i prigrlili sve vrijednosti novog društvenog i ekonomskog modela. Međutim, nemogućnost provođenja reformi zapravo nam potvrđuje da nije jasno što to želimo odbaciti, što želimo zadržati i što od novih vrijednosti želimo prigrliti, a što nam nije prihvatljivo. Dakle, da bi reforme svima, onima u zemlji i onima izvan nje bile jasne, s jasno određenim vrijednostima koje se žele postići, one bi trebale biti definirane u ustavnom okviru.
Vrijeme 1990-ih, bilo je vrijeme izgradnje nacije i države u domovinskom ratu. Jasno je da se u tim uvjetima, odnosima sa susjedima, odnosu prema širom međunarodnoj zajednici i stvaranju nacionalne države, kreiranje konstitucionalnog okvira i države kao njene posljedice, drastično razlikuje od države, kako ju gledaju međunarodna tijela, a onda i ustavnog okvira tj. uloge koju država ima u svjetskim procesima. Dakle, Hrvatska se odmah kao nacionalna država suočila (možda je bolje reći sukobila) s tri dominantna svjetska procesa: globalizacijom, demokratizacijom i integracijama, koji su je zahvatili, snažno, i svaki je sa svoje strane nastojao postići (otrgnuti) maksimum, uz njenu istovremenu unutarnju tranziciju, bitku za uspješnu promjenu društvenog i ekonomskog modela.
Hrvatska je uspjela (pristala) samo u jednom od ova tri procesa definirati svoj položaj, u procesu integracija. U druga dva, odnosu prema procesima globalizacije i još snažnije demokratizacije, potrebno je odrediti svoju poziciju. Naime, država i tržište ne mogu jedno drugo zamijeniti. Oni se nadopunjuju. Jedni bez drugog ne mogu. Stoga, mislim da bi bilo potrebno, potpuno jasno se odrediti prema vrijednostima (koje ćemo zadržati, a koje odbaciti) koje je stvorio bivši društveni i ekonomski model. Naime, povijest je važna i ne treba zanemariti stvorene vrijednosti i njihovu društvenu poželjnost. Jednako je važno provesti otvorenu raspravu o vrijednostima koje želimo prigrliti uspostavom novog društvenog i ekonomskog modela, njihove prednosti ali i njihove nedostatke. Otvorenu, jer različiti odnosi dvaju partnera u društvu, države i tržišta, daju različite učinke, rezultate koji utječu na život građana i stvaraju posve različite vrijednosti. Dakle, nisu svoju ravnotežu, svoj partnerski odnos, država i tržište uredili na isti način; skandinavske zemlje, zemlje centralne Europe ili Amerika i Japan, odnosno Argentina. Svako od ovih društava je nešto dao (odustao ili odbacio) da bi u konačnici nešto drugo dobio ili prihvatio. Međutim, svatko je jasno odredio što su njegove vrijednosti.
Hrvatska bi trebala učiniti te nužne izbore. Odrediti se prema procesima i definirati poželjne društvene vrijednosti, koje će tada postati temeljni sadržaj institucionalnih promjena. Nakon toga će se rasprave voditi samo oko prioriteta (ovisno o političkoj opciji na vlasti), dok će sadržaj, suština promjena biti neupitana. Uspješni primjeri postoje blizu nas. Učimo od najboljih. Postanimo najbolji.
Reforme su moguće. Treba krenuti od početka.
Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-8x
O autoru: Josip Jamrač, univ.spec.oec et iur., član Tajništva Instituta za javnu upravu iz Zagreba
ADMINISTRATIO PUBLICA 