Županije – pozivanje na povijest radi blokiranja budućnosti

VD-hrtŽupanije su uvedene u hrvatski sustav teritorijalne samouprave 1993. kao jedinice “lokalne uprave i samouprave.” U startu ih je osnovano dvadeset dok je Zagreb kao glavni grad države dobio poseban status prema kojem je istovremeno bio i grad i županija. Od tada pa sve do danas broj županija nije se mijenjao. Od početnih dvadeset i jedan, Hrvatska je još uvijek na tom broju. Bile su čvrsti oslonac središnje vlasti, a to se jasno zrcalilo u činjenici da je predsjednik Republike morao potvrditi izbor župana nakon što ga je izabralo županijsko poredstavničko tijelo. Župan, a onda i cijela županija bila je prvenstveno instrument državne uprave, a tek podredno demokratska institucija lokalne samouprave isključivo ovisna o političkim procesima na području županije.

Od uvođenja županija do danas sustav vlasti u Hrvatskoj značajno se promijenio. Hrvatska je umjesto polupredsjedničkog optirala za parlamentarni sustav. Slično se dogodilo i s temeljnom koncepcijom oblikovanja teritorijalne samouprave (lokalne i regionalne). Od koncepta upravne decentralizacije (izražane kroz koncept “lokalne samouprave i uprave”) u kojem se teritorijalna samouprava promatra kao instrument središnje vlasti došlo se do koncepta političke decentralizacije i načela supsidijarnosti (kroz koncept “lokalne i područne (regionalne) samouprave”) koji teritorijalnu samoupravu promatraju kao demokratsku instituciju i sredstvo političkog ograničenja središnje vlasti u velikoj mjeri neovisnu o njezinom utjecaju. Usprkos tome, teritorijalna organizacija županija ostala je nepromijenjena kao da je riječ o nečemu što Hrvatska baštini od pamtivijeka.

Uvođenje županija od samog početka bilo je krivo postavljeno, a kako je vrijeme odmicalo ta pogreška je izgleda prihvaćena premda je odavno postalo jasno da se radi o neadekvatnoj instituciji koja ne odgovara suvremenom konceptu regionalne samouprave. Sadašnje županije izraz su pogleda u daleku hrvatsku prošlost, a ne u njezinu europsku budućnost. To je bilo očito još i tijekom 1990-ih.

U tom se razdoblju u velikom dijelu Europe razvijao tzv. novi regionalizam, političko usmjerenje koje se temeljilo na ulozi regija u ekonomskom razvoju, a ne samo u potrebi izražavanja posebnog regionalnog identiteta. Tome je značajno pridonijela i reformirana kohezijska politika Europske unije koja je od svoje velike reforme s kraja 1980-ih u regionalnim jedinicama vidjela partnere u prevladavanju otpora država članica snažnijoj ulozi Unije i njezinom legitimiranju spram zemalja članica.

Hrvatska nije pratila europske trendove razvoja regionalne samouprave. Umjesto gledanja u budućnost i novu ulogu regija u suvremenim upravno-političkim sustavima, tvorci hrvatskog sustava regionalne samouprave bili su zagledani u daleku prošlost i nastojali su oživjeti institucije koje su obilježavale uređenje hrvatskih područja tijekom različitih povijesnih razdoblja. Široj javnosti je vjerojatno nepoznato da je jedan ministar uprave vrlo ozbiljno razmišljao da bi kao temelj ustroja županija u samostalnoj Hrvatskoj poslužio tekst Zakona ob ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih s kraja 19. st.

Od prvog spominjanja 11 plemenskih župa na području Dalmacije i zapadne Bosne u djelu Konstantina Porfirogeneta De Administrando Imperio do Vidovdanskog ustava iz 1921. koji ih je formalno ukinuo (iako su ranije prestale funkcionirati), u različitim državnim formacijama koje su postojale na području današnje Hrvatske, bile su različite i brojne teritorijalne jedinice koje se poistovjećuju s današnjim županijama. Posljednja administrativno-teritorijalna reorganizacija u okviru koje je Hrvatska i dočekala raspad Austro-Ugarske Monarhije bila je ona iz 1886. (provedena na temelju Zakona ob ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih, od 6. veljače 1886.) kojom je ustrojeno svega osam županija. U to su vrijeme, Istra, Kvarnerski otoci, Međimurje i Baranja bili izuzeti iz te podjele i izravno podvrgnuti Beču odnosno Budimpešti. Hrvatska u okviru bivše Jugoslavije nije imala regionalnu samoupravu, ali je zadnjih dvadestak godina imala deset zajednica općina koje su obavljale koordinaciju općinu na svojem području, ali te zajednice nisu bile izraz moderne regionalne samouprave.

Odavno je, međutim, sazrelo vrijeme da se okrenemo budućnosti i pozicioniramo županije kao snažne jedinice regionalne samouprave koje će biti u stanju odgovoriti na zahtjeve suvremenog upravnog razvoja. Hrvatska je danas dobro prometno povezana i nema potrebe za usitnjenom županijskom strukturom. Ekonomski razvoj u sklopu kohezijske politike EU te koordinacija tehnički kompliciranih i financijski zahtjevnih javnih službi na širem području samo su neke od zadaća koje se postavljaju pred suvremene regije. Da bi se Hrvatska snažnije decentralizirala i iskoristila potencijale svojih regija, potrebne su joj snažnije regionalne institucije koje će utjeloviti širi regionalni identitet i moći služiti kao poluga policentričnog razvoja cijele zemlje. Sadašnje županije nisu u stanju na sebe preuzeti tu zadaću bez obzira na to koliko se njihovi politički predstavnici zaklinjali da je to moguće.

5-REGIJAPreoblikovanjem županija u manji broj većih i snažnijih regionalnih jedinica (koje se i dalje mogu zvati županije!) Hrvatska bi mogla polučiti brojne prednosti. Na takve jedinice moguće je onda prenijeti značajne ovlasti i financijska sredstva i otvoriti prostor za decentralizaciju i značajniji regionalni razvoj. Između ostalog, to bi postavilo temelj i za racionalniju organizaciju brojnih središnjih upravnih resora koji se sada uvelike oslanjaju na neracionalnu županijsku strukturu i čiji pokušaji racionalizacije i smanjenja na prikladniji broj nailaze na žestoke političke otpore. Najbolje se prisjetiti nedavnog pokušaja smanjenja broja ureda državne uprave sa sadašnjih dvadeset na pet (kroz izmjene Zakona o sustavu državne uprave) ili uvođenja pet planskih područja (kroz prijedlog novog Zakona o regionalnom razvoju) koje je proizvelo nesmiljeni politički napad i opstrukciju interesnih grupacija koje su rezonirale da bi se u dogledno vrijeme tim putem moglo krenuti i kad je riječ o županijskom ustroju.

Zašto se hrvatske političke elite boje snažnih regija? Je li riječ o strahu od odcjepljenja nekih dijelova od Hrvatske ili je po srijedi nešto drugo? U ujedinjenoj Europskoj uniji takva je bojazan potpuno neutemeljena. Štoviše, ona je potpuno iracionalna. Mislite li zaista da bi se u budućnosti mogle pojaviti ozbiljne težnje i politički pokreti koji bi svoj program temeljili na uspostavi samostalne Republike Slavonije i Baranje, Republike Dalmacije ili Republike Primorja i Istre?! Razlog je vjerojatno puno jednostavniji. Radi se jednostavno o gubitku pozicija moći, smanjenju broja političkih položaja i slabljenju stranačkih infrastruktura koje se oslanjaju na sadašnju fragmeniranu i neracionalnu teritorijalnu podjelu koja omogućava financiranje političkih stranaka preko sredstava koja se kroz članarine od općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i lokalnih vijećnika te drugih politički imenovanih funkcionera na lokalnoj i regionalnoj razini sljevaju u stranačke kase.

Snažne regije izraz su podjele političke moći između centra i periferije, oživotvorenja načela supsidijarnosti i potrebe da se regionalni interesi snažnije uvažavaju prilikom donošenja političkih odluka. Također, otvara se mogućnost za stvaranje pravih regionalnih stranaka i pokreta koji će se kroz snažne političke institucije boriti za dobrobit i razvoj svojeg kraja. No, moć je slatka, a sadašnje političke grupacije nakalemljene na razvedenu županijsku strukturu ne želu tu moć tako lako ispustiti iz ruku i smanjiti svoj manevarski prostor za djelovanje. Ako ne moraju i dok god ne moraju.

Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-cy

O autoru: Doc. dr. sc. Vedran Đulabić, docent na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pokretač i urednik bloga Administratio Publica

Oglasi

O autoru vdulabic

Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu // PhD, public administration and administrative law, associate professor, Faculty of Law, University of Zagreb
Galerija | Ovaj unos je objavljen u Javna uprava, Lokalna samouprava, Regionalna politika i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s