Iza nas je još jedna turistička sezona za koju kažu da je bila rekordna kao, uostalom, i većina onih prije nje. No, nije bila rekordna samo po broju noćenja domaćih i stranih turista, nego i po broju požara koji su bješnjeli diljem obale. Svaki dan su se mogle čuti vijesti o novim požarima, nadljudskim naporima vatrogasaca i o tome da je požar “stavljen pod kontrolu” te da su od vatrene stihije uspješno obranjeni objekti i ljudski životi.
Ljetni požari stavili su u fokus javnosti i javnu službu vatrogastva. Tako smo mogli vidjeti i saznati s kojim se sve problemima susreću profesionalni vatrogasci i dobrovoljna vatrogasna društva dok se svakodnevno bore protiv nadiruće vatrene pošasti. I u većini slučajeva, na površinu kao kakva mrtva lešina isplivaju dobro poznati problemi, a to se uglavnom svodi na nedostatak novca, zastarjelu i neadekvatnu opremu te odsutnost koordinacije među ključnim akterima u sustavu vatrogastva. S dolaskom hladnijeg vremena, vatrogastvo pomalo pada u zaborav iako njegovi problemi ostaju.
Zakonsko uređenje financiranja vatrogastva obvezalo je jedinice lokalne samouprave da određeni fiksni dio svojih sredstava izdvajaju za financiranje vatrogastva koje je jedna od četiri javne službe koje su decentralizirane u procesu decentralizacije 2001. godine. Zakonska je obveza lokalnih jedinica da, ovisno o veličini, izdvajaju od 1 do 5% sredstava iz proračuna za financiranje poslova vatrogastva. I tu se dolazi do jednog od temeljnih problema vatrogastva, ali i drugih javnih službi. A to je neadekvatan sustav lokalne samouprave koji ne može pružati javne usluge. Bez obzira što je vatrogastvo decentralizirano i što je zakonom određeno da lokalne jedinice moraju financirati tu službu u određenom postotku od svojih proračuna, zbog usitnjenosti teritorijalne podjele velika većina lokalnih jedinica nema dovoljno sredstava za financiranje vatrogastva na svom području.
Zato je rasprava o vatrogastvu velikim dijelom rasprava o sadašnjoj lokalnoj samoupravi u Hrvatskoj. Koja je njezina svrha? Čemu služi sadašnja teritorijalna podjela zemlje ako se na nju ne može osloniti skoro ni jedna javna služba? Samo 6% jedinica lokalne samouprave preuzelo je decentralizirane funkcije u četiri resora koja su decentralizirana 2001. Preko 80% jedinica ima poseban status zbog slabe razvijenosti. Skoro isto toliko ih nema nijednog proračunskog korisnika. Dakle, nema škole, vrtića, muzeja, knjižnice, doma zdravlja niti bilo koje druge javne institucije koja bi pružila neku javnu službu građanima.
Jedini kome odgovara takva struktura su političke stranke koje zbog velikog broja (grado)načelnika, vijećnika u lokalnim predstavničkim tijelima i mjesnim odborima mogu imati sigurno i pouzdano članstvo. Jer biti vijećnik, pa čak i na razini mjesnog odbora, donosi neke konkretne materijalne beneficije koje se u najmanju ruku ogledaju u nekoliko stotina kuna vijećničkih naknada koje po sjednici dobivaju raznorazni vijećnici. Negdje su te naknade u tisućama kuna, naravno, ovisno o veličini lokalne jedinice i njezinoj financijskoj snazi. A od tih su naknada članovi stranaka dužni uplaćivati minimalno 10% u stranačku blagajnu (koliko čujem, neke su stranke zbog krize taj iznos digle na 20%). I to je glavni razlog zašto političke elite tvrde da je sadašnja teritorijalna struktura savršeno pogođena i da je pitanje teritorijalne podjele skinuto s dnevnog reda političke rasprave.
Njima je možda dobro, ali građanima zasigurno nije. Sadašnje stanje nepovoljno djeluje i na legitimaciju lokalne samouprave kao demokratske institucije koja je najbliža građanima i koja bi trebala zadovoljavati najveći dio njihovih javnih potreba.
Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-hW
O autoru: Izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić, izvanredni profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pokretač i urednik bloga Administratio Publica
ADMINISTRATIO PUBLICA 