Predstavljeno je zadnje izvješće Europske komisije o napretku Hrvatske na putu u članstvo Europske unije (EU). Izvješće je pozitivno i s prvim danom srpnja 2013. Hrvatska postaje punopravna članica te zajednice. Povjerenik Europske komisije za proširenje istaknuo je kako je Hrvatska napravila odličan posao tijekom pregovaračkog procesa te da je nije potrebno posebno nadzirati nakon ulaska u članstvo. Diplomatska je to izjava koja je više rezultat (konačno) povoljnih političkih okolnosti, a ne stvarnog stanja u pogledu pripremljenosti zemlje za punopravno članstvo. Jer, budimo iskreni, Hrvatska je po stanju svoje spremnosti mogla već odavno biti dio europskog kluba da su političke okolnosti bile drukčije.
Politika bez domaće zadaće ne prolazi
Ne treba gajiti iluzije kako su sve zemlje članice EU savršene u pogledu funkcioniranja njihovih javnih uprava, pravosuđa ili stanja ljudskih prava te da među njima postoji visok stupanj usuglašenosti. Velike razlike i dalje egzistiraju između funkcioniranja švedskog i portugalskog javnog sektora, jednako kao između francuskog i rumunjskog. Slikovitih primjera bi se moglo naći mnogo više. Hrvatska je po tom pitanju daleko bolja od nekih, posebno tranzicijskih, zemalja članica, ali je također i puno gora od nekih drugih. I tako će vjerojatno i ostati usprkos nastojanjima da se prikaže kako između zemalja članica EU postoji visok stupanj konveregencije. Istina je da su nacionalne upravne tradicije još uvijek iznimno jake usprkos vrlo snažnim i izraženim tendencijama prema stvaranju jedinstvenog europskog upravnog prostora (European Administrative Space).
Premda je, dakle, pristupanje u članstvo EU primarno politički proces, bitne reforme javnog sektora ipak se moraju provesti. Zadnjih desetak godina u Hrvatskoj javnoj upravi obilježeno je značajnim promjenama u mnogim upravnim područjima. To je posebno vidljivo u području prilagodbe zakonodavstva koji se događao tijekom pregovaračkog procesa. Zakoni su donošeni kao na pokretnoj traci, a brzina zakonodavnog procesa nerijetko je pravdana usklađivanjem sa pravnom stečevinom EU, iako hitnost postupka usvajanja zakona u mnogim slučajevima nije imala pretjerane veze sa prilagodbom pravnoj stečevini EU. No, nesumnjivo je da je Hrvatska danas uvelike drukčija zemlja nego na početku pregovaračkog procesa.
Realna je opasnost da bi Hrvatska, jednako kao i druge tranzicijske zemlje, nakon pristupanja u članstvo EU mogla usporiti reforme koje se i dalje moraju provoditi. Još uvijek postoje područja u kojima je potrebno značajno modernizirati upravu i uspostaviti više profesionalne i demokratske standarde. To je Europska komisija jako dobro znala, pa je zato cijeli proces pristupanja trajao prilično dugo kako bi se osigurala provedba što je moguće više reformskih aktivnosti i kako bi se postavili visoki standardi za ostale zemlje Zapadnog Balkana. Zbog toga se još uvijek čuju, doduše, usamljeni glasovi kako bi Hrvatsku trebalo promatrati i nakon ulaska u punopravno članstvo. Upravo zato da se spriječi zastajanje s reformama i pojava reverzibilnih tendencija u reformama koje su se dogodile u nekim članicama iz prethodna dva kruga proširenja.
Potreba novog društvenog ugovora
Nameće se vrlo značajno pitanje oko kojeg bi političke elite, ali i cjelokupna javnost u Hrvatskoj trebale postići jasan i nedvosmislen konsenzus. Radi koga je potrebno nastaviti s reformama u Hrvatskoj? Radi pozitivnih izvještaja eurobirokrata i prolaznih ocjena koje će nam dati europski političari ili radi nas samih i budućih generacija koje će živjeti u ovoj zemlji? Trebamo li uređeno društvo da bi impresionirali nekoga i ispunili obveze ili nam je takvo društvo potrebno radi kvalitetnijeg života svih građana Hrvatske? U tom smislu nužan je svojevrsni “društveni ugovor”, ali ne onaj o kojem je Rousseau pisao sredinom 18. stoljeća, već svojevrsni društveni ugovor koji će opravdati nužnost dalekosežnih reformi i modernizacije ključnih segmenata našeg društva. Potrebna nam je samosvijest i liderstvo, a ne konformizam i poltronstvo.
Budu li se reforme smatrale domaćom zadaćom, a ne nužnom pretpostavkom uspjeha društva u cjelini, nikakvo članstvo u EU neće nam pomoći. Reforme moramo nastaviti provoditi kako bi išli ukorak s društvenim razvojem. Prilagođavati se moramo kako bi gospodarstvo bolje funkcioniralo i kako bi javni sektor bio učinkovitiji, a cijela zemlja bila ugodnije i civiliziranije mjesto za život. Nova znanja i tehnologije moramo korisiti kako bi bili konkuretni na europskom i svjetskom tržištu, a funkcionalno pravosuđe nam treba kako bi vratili vjeru da pravda ipak ne mora biti tako spora. Kvalitetno obrazovanje treba nam kako bi mogli ravnopravno sudjelovati u političkih, znanstvenim, kulturnim i društvenim procesima koji se događaju u suvremenom svijetu. Kvalitetni zdravstveni i mirovinski sustavi potrebni su kako bi imali minimum zaštite od temeljnih socijalnih rizika, poput bolesti i starosti.
Prostorno i populacijski male zemlje mogu se puzdati jedino u kvalitetu obrazovanja, snalažljivost i kreativnost svojih ljudi kako bi opstale u utakmici s velikima. Prednost malih trebala bi biti brzina prilagodbe promjenama, kreativnost u traženju novih rješenja kako bi na taj način bili kadri nekako parirati moći velikih. Ako smo mudri učit ćemo iz grešaka drugih, tražeći rješenja koja će najbolje odgovarati viziji društva kakvo želimo biti.
Konačno, koliko brzo ćemo se nakon 1. srpnja biti u stanju prebaciti iz predpristupnog u mentalitet punopravne članice EU odredit će i naš uspjeh u toj zajednici. Učenik koji godinama poslušno ispunjava zadaće treba postati ravnopravni partner koji će znati funkcionirati za stolom za kojim se donose odluke kojim se izgrađuje tzv. “europski model društva”. Možemo li i čime pridonijeti izgradnji tog europskog modela društva? Trebat će ponekad znati pokazati i argumentirati neslaganje bez dovođenja u pitanje temeljnih vrijednosti na kojima počiva EU. Hoćemo li se držati po strani kao promatrači i olako prihvaćati ideje i rješenja koja su na stolu, kontinurano ponavljajući “It’s ok”? Predugo smo u takvom statusu i trebalo bi uložiti napor da se zauzme aktivan položaj i iskoriste sva znanja, vještine i umijeće kojima raspolažemo. Potrebna nam je samosvijest i liderstvo, a ne konformizam i poltronstvo.
No, imamo li društvenu i političku elitu koja je sposobna razmišljati i voditi na takav način u, nadamo se, svjetliju europsku budućnost.
Skraćeni link za ovaj tekst je: http://wp.me/p2R6LY-2D
ADMINISTRATIO PUBLICA 